pobuna glavnog lika

"U posljednje vrijeme počela sam se zamarati razmišljanjem o tome što je stil, nije li to odraz dubine džepa začinjen stavom prema okolini, možda odraz društvene ljestvice, sve skupa ili ništa od navedenog.
Već dugi niz godina moj je zaštitni znak crna boja odjeće, elegantna suknja do koljena, sako ili vesta, detalji poput nakita u boji srebra, duga te odnedavno plava kosa do pola leđa.
Ja sam posve čudna kombinacija vrlo otvorene osobe koja je nevjerojatno introvertirana, te mislim da moj stil odijevanja zapravo govori koliko osobnih stvari zadržavam za sebe, dok uživam u društvu ljudi, razgovorima, druženju, interakciji.
Može li se nešto takvo nazvati stilom? Je li stil sve što je ponavljajuće i prepoznatljivo?
Oni koji prate razne red carpete ili modne emisije, troše suludo visoke svote na markirane odijevne predmete, rekli bi možda da je to posvemašnje odsustvo stila.
Ženski časopisi koje povremeno čitam poput svake normalne žene kojoj prijeti živčani slom jer radi 8 sati, pa dio posla nosi kući, zatim ručak kuha u istoj odjeći u kojoj je sjedila u uredu, radi uštede vremena, te se zatim igra sa djecom, ulažući golem napor u čitanje bajki, crtanje dinosaura ili slaganje puzzla, puni su reklama za odjeću s naznačenim cijenama. Majica 499,99,kuna suknja 2100,00 kuna, cipele 3750,00 kuna, vrišti sa sjajnih stranica, a ja se ne mogu oteti dojmu da prosječna žena može samo sanjati o takvim cipelama. Kupila sam svom sinu Hespo dječju sobu za cijenu jednog zbroja odijevne kombinacije od glave do pete, ali bez kaputa ili jakne. Nadam se kako će u toj sobi provesti lijepo djetinjstvo, te kako će u njoj prebivati do odlaska na fakultet.
Suludo mi je izvlačiti karticu i kupovati odjeću na rate.
Ako prevrtim film unatrag, ne sjećam se ni jednih svojih cipela od prije deset godina, ni jedne košulje, još manje drugih stvari koje sam nosila. Čovjek zaboravi sve što ostari i što mu više ne koristi. Ali i danas se sjećam putovanja u recimo Krakow koji sam posjetila kao vrlo mlada djevojka. Nisam zaboravila ni miris grada, ni okus hrane koju sam jela, ni ljude koje sam upoznala. Druga putovanja neću ni nabrajati.
Nisam zaboravila ni jednu knjigu koju sam pročitala, pamtim čak i one dječje knjige poput knjiga o Koku ili romana Agathe Christy.
Volim kremšnite, hladne baklave, sendvič od mozzarele i rajčica u tost pecivu, čaj od bilja začinjen cimetom i medom, odrezak zapečen sa sirom i gljivama, volim časopis Ženska posla, šetnje, snijeg, buru, more i kristalno bijele oblake, kišu, maslac, crvenu boju, ukrasne jastučiće, romantične komedije, klasičnu glazbu, kazalište, klizanje, neobična imena, ljude sa sitnim nesavršenostima, zaljubljivanje, iskrenost, profinjenost, parfeme, nježnost. To je moj stil. Gnjavim dok naručujem kavu, jer želim da je blaga, jako blaga, sa dosta mlijeka, puno pjene, vrela. Ne znam što želim dok to ne vidim, a onda sam sigurna da bez toga ne mogu živjeti. Često osjetim ushićenje. Volim ljudima udijeliti poneki kompliment, pa zbog toga katkad misle da "šećerim", no ironija ili cinizam naprosto nisu moj stil.
Volim misliti kako stil mora biti nešto jednostavno, lijepo, prepoznatljivo i spojivo s osobnošću. Volim misliti kako stil nije skup sport. Uvjerena sam da imam stila."

aukcija

Zamislite osjećaj dok licitirate na Sotheby aukciji, tišina, baršunaste stolice, mramorno predvorje, teški zastori, dižete palicu, tiho, gotovo nečujno. Riječ je o nadmetanju, ali ničim, ničim ne smijete odati naglost, niti borbenost, samo jasnu i preciznu eleganciju.

Ovdje je atmosfera slična, tiha i dostojanstvena.

Licitira se za blog, stari blog, trenutno na cool listi.
Ime:HOD PO ŽICI
No, kada bude vaš, možete ga nazvati kako želite.
Adresa:zavjetrina.blog.hr

Na ideju sam došao shvativši da imam nešto vrijedno što ne koristim, nije antikvitet u pravom smislu riječi, no s obzirom na starost gotovo da i jest. Blog je napravljen nedugo nakon ovog, i na njemu sam za razliku od objavljivanja kratkih priča ovdje, tražio nove nepoznate blogere, čitao njihove tekstove i otkrio doista nekoliko fantastičnih mjesta na koja i danas odlazim jer ti ljudi imaju i danas što za reći. A onda sam u jednom trenutku, taj drugi blog, to divno staro vino blogosfere, zapostavio.
I sad pluta poput napuštenog otoka, na koji nitko ne svraća, zaboravljen u bespućima virtualnog prostora.
Objavom prvog vašeg posta njemu, vraćate ga na cool listu i činite vidljivim cijeloj blogosferi.

Zapravo želim otkriti koliko vrijedi blog kao medij. Koliko su mladi, talentirani ljudi željni medijskog prostora, na kojem će izraziti svoje stavove, koliko jako žele pozornost većeg broja čitatelja i koliko dobre ideje imaju.

Odlučio sam ga prepustiti u vlasništvo najboljem ponuditelju.

Ipak potrebno je zadovoljiti nekoliko kriterija.
1. Osoba mora dokazati sposobnost pisanja, zapravo zaintrigirati me konceptom koji ima za ponuđeni blog. Koncept mora biti inovativan, zanimljiv, neobičan.
2. Ponuda mora biti primamljiva.

Licitiranje može početi. Licitiranje traje do 31.12.2011. godine.

kvart, ulica, kat

U prepunoj sali za vjenčanja i ine slične događaje na koje rijetko idem dobrovoljno, bez da me se satima ranije nagovara, moli i ucjenjuje, sjedim i pušim baš u inat zabrani pušenja u zatvorenim prostorima. Jebeš zakon. I novčane kazne. Do mene uštogljen par koji se vjerojatno nije sexao od prošle zime, puši bez grižnje savjesti, ona neke smrdljive mentol cigarete, on obični bijeli Ronhill. Gadan smrad mi zapuhne nosnice i trudim se udisati samo isparavanja mojih ultra light koje vadim iz savršeno bijele kutije i palim jednu za drugom.
Razmišljam o vlastitim snovima, onima iz prošlosti kojih se još sjećam i dolazim do zaključka da zapravo i nemam neku bogatu maštu, sanjam uglavnom klišeizirane stvari, u kojima nema sočnih detalja, prljavih scena, ni lascivnih opaski upućenih onima što ih u snovima susrećem.
Dugo sam, sve dok nisam shvatio kako u samoj činjenici smrti nema baš ničeg romantičnog ni herojskog, sanjao da se s nekim, meni bliskim i dragim, nekim tko me privlači, tko mi imponira, nalazim u situaciji opasnoj po život, smrzavali bi smo se u špilji na vrhu neke planine natopljene snijegom, zaboravljeni, napušteni, ostavljeni na milost i nemilost majci prirodi nadajući se da će nas nekim čudom gorske službe spašavanja ipak naći prije nego nam se krv pretvori u ledeno crvenilo a žile nam se stegnu i ukoče. Ležali bi tako zagrljeni grijući se tijelima, uživajući i pretvarajući se da u tim dodirima i blizini tijela nema dubljeg značenja.
Na vjenčanjima mi je uglavnom dosadno, tako da ni ova večer nije iznimka. Mladoženja je odjeven po posljednjoj modi, satenski sjajno odijelo, uskog kroja, ista takva kravata i cipele u kojima loše hoda jer uglavnom ne izlazi iz tenisica i mladenka u djevičanski bijeloj haljini koja ni malo ne skriva povelik trbuh plešu prvi ples uz pjesmu "Ti si princeza". Čini se kako uživaju. Za nekoliko godina će mu se dizati kosa na glavi od njenog prigovaranja kako nigdje ne idu ili on ne zarađuje dovoljno, davat će petama vjetra ostavljajući svoju princezu uplakanu s najboljim prijateljicama, dok on s društvom navija za lokalni klub uz baksu piva, grickalice i upaljen televizor.
Život je uglavnom sačinjen od laži. Ili lažemo druge ili sebe, rezultat je jednak. Pomaže u preživljavanju.
U posljednje vrijeme, dok kiptim od bijesa, lažem sebe kako sam smiren, udišem duboko, pa izdišem, pokušao sam disati i u papirnu vrećicu, toga sam se dosjetio kad mi je sredovječna teta na kiosku u tu vrećicu stavila krafnu, no samo mi je bilo loše od užeglog ulja u kojem se krafna pržila večer prije.
Do ruba živaca me dovodi žena koja se uselila u stan do moga. Stan sam kupio na kredit u švicarskim francima, budući da je kamata bila privlačno niska, što mi se danas obija o glavu. Mislio sam, zar ću cijeli život biti podstanar? Trideset i pet mi je godina, kredit je na trideset, a u mirovinu kako je krenulo, neću prije sedamdesete, što znači da ću imati još pet dobrih godina za ulaganje i investiranje kad kredit za stan otplatim. Automobil ne vozim. Snalazim se nekako s javnim prijevozom.
Uglavnom, ženu koja mi je nedavno postala prva susjeda još nisam ni susreo, a uspjela mi je život izokrenuti iz temelja. Voljela je jutra, već u šest sati ujutro rastvarala je prozore, pjevušeći glasno uz glazbu s radija, čuo bi se kroz tanke pregradne zidove i poneki plesni korak. Zatim bi se dugo tuširala, pjevajući još glasnije, dok sam ja pokušavao otvoriti kapke slijepljene od nesanice, jer sam legao negdje oko tri sata ujutro.
Možda bi sve bilo drugačije da ta novogradnja nije rađena tako nekvalitetno, bez zvučne izolacije između stanova. Ili da nije pjevala tako loše.
Do sedam ujutro bih već bio lud. A onda bih čuo tresak vratima i sve bi utihnulo.
Ostavljala je smeće ispred vrata stana, pa bi se nesnosan smrad širio hodnikom. Ispričala se neki dan jednoj susjedi, da je zaboravna, naime krenula je baciti smeće, ali ga je zaboravila u žurbi i tako je vrećica ostala ispred stana, čuo sam je dok sam pokušavao vidjeti kroz špijunku kako izgleda, no bila je okrenuta pa nisam uspio vidjeti ništa više do zgodne pozadine. Stas je odavao mladu ženu, a i po stilu odijevanja rekao bih da nije starija od trideset (hlače i sako, elegantna ručna torbica, kosa svezana u rep, prpošno). Živjela je sama, u to sam bio siguran.
Trgnuo sam se iz razmišljanja o susjedi kad me je zgodna djevojka, koju sam zamijetio još ispred mladoženjine kuće, upitala nije li mjesto do mene slobodno i može li sjesti. Rekao sam naravno i izvukao joj stolicu. Žene vole takve stvari. Filmske fore.
Nosila je crvenu haljinu u kombinaciji s plavom kosom puštenom do sredine leđa, izgledala je lijepo i ležerno. Činilo se da se zabavlja i ako je na večeru nakon vjenčanja došla sama.
Nakon juhe već smo čavrljali. Nije udana, radi kao službenica u banci, petkom izlazi s prijateljicama, slika ulja na platnu. Brodove. Na drhtavom, modrom moru. Voli putovati, no nema suputnika, pa se nećka. Kaže strah ju je, jer nije lako samoj ženi u bijelom svijetu uz sve to što se danas događa. A i agencije su kurve, platiš masno to da te odvedu u neku od europskih metropola, a onda ti vodič protrči kroz grad i nakon ručka te ostavi na cjedilu uz objašnjenje da je to vrijeme za slobodne programe ili šoping. Neshvatljiv mi je taj šoping. Otići u Pariz i zatim potrošiti pola dana na šetnju onim istim dućanima kojim krstare i ovdje. Majica iz Pariza. Cipele iz Rima. Doseg je to. Čitam nedavno kako je studentica od dvadeset i jednu godinu kojoj život puca po šavovima, (dečko je otišao svojim putem, faks je u statusu quo) naporno radila cijelo ljeto i konačno uspjela. Uštedjela je dovoljno za svoju prvu LV torbicu. Louis Vuitton. I sad gradom kroči puna samopouzdanja.
Da sam žena, za tu istu lovu bih platio put u New York i tom tipu koji mi je sjebao život poslao bih razglednicu "I love New York". To bi meni vratilo samopouzdanje. Nisam žena i teško razumijem žene, atavizam je to još od pećinskog doba, taj razdor između spolova.
Kad je zasvirala ona dobra stara stvar "Budi moja voda" pozvao sam je na plesni podij. Dobro su joj išli klasični koraci, mora da je nekada u ranoj mladosti išla u plesnu školu. Ja jesam, zahvaljujući tome, rijetko se osramotim kad je o plsu riječ. Jednom sam čak izveo odličnu scenu argentinskog tanga pred brojnim gledateljstvom, ali to više ne bih ponovio. Ruža u ustima, ne, ne, više nikada. Trnje u jeziku, e to se radi samo jednom. Bilo je u žaru strasti. I neka na tome ostane.
Pjevušila mi je na uho. Osjećao sam na vratu vrelinu njenog daha. Vrtjeli smo se dok je kamerman snimao i rasvjetom na kameri me gotovo oslijepio.
U gužvi, na nogu mi je stao mlad dečko, pripijena majica, torzo na kojem bi mu svaki muškarac pozavidio, i oči koje su nesumnjivo gledale moju plesnu partnericu.
Stisnuo sam je jače uz sebe. Bilo je nečeg drskog i deranskog u tom mom pokretu, no nisam si mogao pomoći, taj mladac od nekih dvadeset i par godina izazvao je buru u meni, osjećaj da sam već u nekim srednjim godinama, da se život pretvara u stagnaciju, da sam dosegnuo jedan prag, nakon kojeg više neću biti poželjni neženja, kojeg bi svaka majka poželjela svojoj kćeri, nego stari momak, neoženjen, možda peder ( i ako, moram priznati muškarci me nikad nisu privlačili u tom smislu).
Isprva se lecnula, a onda je shvatila. I ona je bila svjesna pogleda koji su se lijepili na nju. Rekla je da katkad sanja o tome da može vratiti vrijeme, pa da joj je opet osamnaest. Puno bi stvari drugačije, puno bi poteza drugačije povukla.
Kad sam je upitao što će s ovom situacijom, rekla je da naprosto uživa u trenutku, taj će trenutak trajati još par sati, dok dečko ne shvati da njegove dvadeset i dvije nikako ne idu uz njenih trideset, i sve će završiti na pogledima od kojih će živjeti sljedećih mjeseci jer godi biti privlačan u očima promatrača.
Razumno, rekao sam i klimnuo glavom.
Zavrtio sam je od sebe, a zatim opet privukao sebi, te se odlučio okušati sreću i razoriti plesni podij koracima kakve ova družina još nije vidjela. Znao sam, pratit će me. Čuo sam samo "oh" i "ah" , te sam rukama raširio prazan prostor oko sebe, dajući si veće mogućnosti za menvriranje. Crvena je haljina letjela prostorijom. Moje su cipele lupkale ritmično, bilo nas je u svim položajima, gotovo sam mogao osjetiti želju za njom kako raste u meni i zavist promatrača, osobito onog studenta, te natruhe zgražanja starijeg dijela rodbine i uzvanika.
Veselio sam se skandalu. Dao sam im nešto za pamćenje kad sam je na kraju pjesme poljubio.
Kasnije, za stolom, pričao sam joj o stanu, susjedi, ranom buđenju, na što se i ona meni požalila, koja koincidencija, da oboje imamo lude susjede, kako se i ona nedavno doselila u novi stan, isto kredit u švicarcima, dosadilo joj je živjeti s mamom, pa trpi divljanje kamata i tečaja.
Njen čudni susjed je špijunira, pokušava je vidjeti kroz špijunku na vratima dok razgovara s susjedima, posve čudan lik, ne izlazi iz stana ujutro, kad sav normalan svijet kreće ne posao, zna to jer ga ne viđa rano, a i ne čuje ustajanje, lupanje vratima, ni jedan od uobičajenih zvukova ujutro.
I da, zidovi su i u njenoj zgradi tako tanki da je došla na ideju podići tužbu protiv investitora. Sramotno je čuti zvukove i iz zahoda. Još gore iz spavaćih soba nepoznatih ljudi.
Najviše ga čuje noću. Otvara hladnjak, otvara pivo, katkad čuje i otvaranje vinskog čepa od pluta. Hoda. Izlazi na balkon. Zaklela bi se da ga nekad čuje i kako diše. Uglavnom, zbog njega loše spava.
Odlučila je svoju spavaću sobu premjestiti na drugi kraj stana, no nije sigurna hoće li joj to pomoći.
Darovala je mladence eurima stavljenim u kuvertu. Hercegovački običaj, pojasnila mi je. Nema više kompleta posuđa, a nije u trendu ni escajg, još manje posteljina. Prolazi još jedino tehnička roba, ali bez novca ne ide. Slijedeći njen primjer i ja sam stavio novac u kuvertu i izašao telefonirati. Znao sam da me neće pozvati u stan, ne nakon što smo se tek upoznali, i ako imali smo toliko toga zajedničkog. Stoga sam krenuo nazvati Krleta. Prijatelja koji me vozi u kriznim situacijama. Ima starog Volva, jedva ide, no spašava kad noćni tramvaji počnu voziti, a sljedeći dolazi za sat vremena.
Izvadio sam mobitel iz džepa, nezgodno, iskliznuo mi je i udario od kamene stube ispred restorana. Vidio sam kako se raspada u dijelove. Baterija je odletjela u cvijeće, a kućište u lokvu od kišice što je padala cijelo poslijepodne, radi čega, tako kažu, će mlada biti sretna u braku.
Saginjem se, spajam opet sve natrag i moja spravica, koja radi na dodir, traži pin. Opsujem u sebi. Kakav pin kod. Sve lozinke zapisujem. Pin za tekući račun, Pin za kreditnu karticu ako mi zafali gotovine, pristupne podatke računalu na poslu, pristupne podatke kućnom računalu. U mobitel. Opsujem opet. Nigdje nemam zapisan pin za mobitel. Kucam nešto nasumice, misleći, pa što i onako imam tri pokušaja, ispucat ću dva, možda budem imao sreće. Nakon drugog pokušaja spravica javlja kako je mobitel zaključan i više mi ne treba pin kod, nego puk. I to prvi puk. Imaju dva. Toliko zna. Opsujem opet. Jednom, dvaput, triput.
Ne znam pin, još manje puk.
Imam li problem, pita me ona. Na odlasku je. Može me povesti. Čak i ako ne idemo u istom smjeru.
Sviđa mi se ta ideja. Provesti još malo vremena s njom, pa joj pričam što mi se dogodilo s mobitelom, kažem joj i za Krleta, kako će biti zahvalan što ga ne gnjavim subotom u kasne sate, ili bolje reći sitne sate jer je ponoć odavno prošla.
Dok se vozimo gledam je, profil joj je naglašen, ima lijepe jagodice i tajanstvene tamne oči. Pogleda i ona mene. Smješkamo se. Možda me i pozove na još jedno piće. Zapravo, kako ona vozi mene, trebao bih ja pozvati nju.
Pričam joj o svojim snovima, toliko je osjećam blisko, kao da je poznajem cijeli život. Ne pretjerujem, ima nešto u toj ženi što me privuklo, na način na koji me druge žene nisu uspjele zainteresirati. Na stranu dobro tijelo, lijepa glava, ona ima ono nešto, onaj x faktor koji ne znam opisati, ali je tu.
Ona ne sanja, ili zaboravlja snove nakon buđenja. Ironično dodaje kako u zadnje vrijeme ni ne spava. Ludi susjed i to. Sjeća se samo kako je jednom sanjala skok s padobranom. Konopci su joj se nakon povlačenja zapleli za lijevu nogu i od trzaja su joj popucale tetive. Ili ligamenti, liječnici bi to bolje znali. Probudila ju je živa bol. I utrnula desna noga. Teško se orijentira u prostoru i pomiješa lijevu i desnu stranu. Uglavnom, nije neki sanjač.
Kažem joj kvart u kojem stanujem. Smješka se. Živimo u istom kvartu. Zacijelo je to prednost, viđat ćemo se i u prolazu. Ići u iste trgovine ili popiti kavu u kvartovskom kafiću. Kažem ulicu. Ona pita broj, jer vidi čuda, živi u istoj ulici. Kažem broj.
Ona naglo zakoči. Pita me, koji kat. Kažem četvrti. Izbaci me iz automobila dok sam rekao keks. Susjeda.

različitost

Mene su učili da je ljepota u različitosti.
Svijet bi zacijelo bio monotono i dosadno mjesto ako bi bio ispunjen ljudima koji isto misle, isto osjećaju, isto vole i imaju iste želje. Osim toga, bila bi to rijeka nesretnih ljudi jer bi sve bilo predvidljivo, ne bi postojao žar spoznaje, istraživanja, otkrivanja.
Jer što je ljubav u početku nego intriga, želja za otkrivanjem što je to skriveno u drugom biću do kojeg nas je dovela slučajnost, providnost, sudbina (oisno u što vjerujemo), a vezala za njega kemija?
Golica nas i tjera na istraživanje svaka zanimljiva činjenica, što nas u konačnici dovodi do izbora profesije, ili pak hobija. Kad ne bi bilo različitosti, pretpostavljam kako svijet sa 5 milijardi pekara ili zlatara ili liječnika, be bi bio pragmatičan svijet. Mislim, kako su nam različitosti potrebne za opstanak.
Da su žena i muškarac u svemu isti, valjda ne bi bilo moguće produljivati vrstu.
Nezamisliv mi je svijet ispunjen samo istovrsnim elementima. U takvom svijetu ne bi postojale nebrojene vrste biljaka, životinja, ne bi bilo neba i mora.
Voda je voda, no razlikuje se voda u rijeci, voda u jezeru i voda u moru. Jedna je slana, druga nije, treće je hladna i brza, ne nužno tim redoslijedom.

Ipak, svaka se teorija može dovesti do apsurda pa tako i ova moja, stoga kažem kako različitost mora imati moralne i društvene granice. Filozofi su stoljećima pisali o tome što je dobro, spomenimo samo onu poznatu " ne čini drugome, što ne bi želio da se učini tebi", a što loše. Svako doba ima svoja tumačenja o dobru i zlu. Ne samo svako doba, nego i svaki čovjek ima svoj vlastiti sustav vrijednosti. Koji je ispravan? Ne znam. Imam samo osjećaj vođen vlastitom dušom, odgojem, načinom života, zakonom, pa tako znam da je nemoralno
ubiti drugoga, ukrasti. Znam da je dobro voljeti, biti pošten. To su samo primjeri. Postoje nijanse, jer svijet nije crno bijelo mjesto.
Kad razgovaram s ljudima koji imaju suprotno političko opredjeljenje ja slušam, analiziram, složim se ili ne, ali ne vrijeđam čovjeka koji je mišljenje iznio, niti njegovu vrijednost mjerim kroz njegovo opredjeljenje.
Tako imam prijatelja koji je homoseksualac, ali kad o njemu razmišljam ne etiketiram ga, ne razmišljam o njemu kao o nekome tko voli muškarce, on je naprosto jedan od mojih prijatelja, uspješan menadžer, dobar čovjek.
Ima prijatelja koji nije kršten, koji je po vokaciji agnostik, no kada provodim svoje vrijeme s njim ja ne razmišljam o tome, on je naprosto dobar čovjek, moralan, principijelan, stvaran, častan.
Imam prijateljicu, velika vjernica, svaka rečenica koju izgovori ima veze s moralnim utjecajem čvrstih stavova.
Kad bih nastavio nabrajati, ne znam gdje bih se zaustavio, jer je toliko različitih ljudi koje poznajem.
Sve su to različiti karakteri, imaju različita mišljenja, jedni su desnica, jedni ljevica, jedni su ljubitelji rocka, drugi klasične glazbe, treći vole šansone. Jedni su za aktivni odmor, biciklom po svijetu, drugi za izležavanje na plaži.
Jedni jedu meso, drugi ne. Jedni više vole slano, drugi slatko.
Zbog tih ljudi osjećam kako mi je život ispunjen. Sve te ljude povezuje nekoliko sličnosti, tolerantni su, nisu isključivi, držim da su "pomireni i sa sobom i sa svitom", u isto vrijeme su i idealisti i racionalisti, pragmatični i vrlo emotivni.
Kako se svaka teorija može dovesti do apsurda, tako se svaka teorija može osporiti. Pronađe joj se nekoliko slabih točki, citira nekoliko stručnjaka, filozofa etc. i voila, opet smo na početku.
Ne tvrdim da sam u pravu.
Samo iznosim vlastito mišljenje u koje ne želim nikoga uvjeriti. Dapače, neka svi misle ono što hoće i dalje. Cilj je promišljanje, ne i otkrivanje konačne istine.
Problem nastaje kada ljudi sebe uvjere kako je samo njihovo poimanje svijeta ispravno.
Ja bih rekao za kraj "tko zna, ah, nitko ništa ne zna, krhko je znanje..." jer povijest je pokazala da "samo mjena stalna jest". Nekad se mislilo da je Zemlja ravna ploča. Nekad su se spaljivale knjige. Još i danas muče žene jer ih smatraju manje vrijednima. Nekad se kažnjavalo za mišljenje koje je bilo različito.
Osvrnem se oko sebe, vidim more, maslinike, djecu kako se igraju u sumrak, parove što se drže za ruke, osjetim vjetar na koži.
Čemu? Čemu ako ne znamo uživati u ljepoti?

pitanje

Imam samo jedno pitanje.

Što je to u ljudima što ih tjera na uništavanje?

Ili da parafraziram "Kako se čovjek tako lako prometne u zvijer"?

kondukter

Moja priča neće zaploviti brodom.

"Saznao sam za nemili događaj sasvim slučajno, otkrivši pri tome kako me obitelj nije imala namjeru obavijestiti, mislili su da se jedino moje ime zasigurno neće naći u tekstu oporuke, jer mene, naime, pokojnik nikako nije volio.
-Vito?
-Da, gospodin Corleone ovdje.
-Vito, nije vrijeme za šale, zovem te jer ti je stric otegnuo papke i čitanje oporuke je sutra, nakon ukopa. – bio je iznerviran mojim smislom za humor, za koji moram priznati kako nije bio osobito uspješan u muškom društvu, a ni kod žena nisam ostavljao bolji dojam.
Sutra? Razmišljao sam kako ću otkazati sastanak Odbora za proučavanje kretanja tržišnih oscilacija i makroekonomskih obrazaca ponašanja sudionika tržišne utrke, te sjesti na prvi avion i stići na vrijeme.
-Dolazim, uzdahnuo sam.
S druge strane žice već se čuo samo ujednačeni zvuk prekinute veze. Toliko o povezanosti između članova obitelji.
-Spremi mi jedno odijelo, dvije kravate, tri košulje i dva para cipela, laptop, mobitel i kremu za ruke. – zamolio sam tajnicu preko razglasa.
- Vodiš li i mene?
Stereotipno, bila mi je ljubavnica. Plava, elegantna i ne odveć pametna da shvati kako ženu neću ostaviti i kako sam, baš poput većine muškaraca, samo zainteresiran za povremenu promjenu u svakodnevnom ritmu i razbijanje kolotečine, te pomalo dizanje vlastitog ega kad me poslovni partneri vide u društvu takvog komada. Šteta. Mogla bi naći pristojnog dečka i napraviti nešto od svog života.
-Ovaj put ne mogu. Idem na ukop, umro mi je stric.
- Stric Mate?
-Ma ne, ne moj stric, nego očev stric, stari Joze.
-Brat od onog vašeg konduktera?
-E, taj.
-Hoću li ti nedostajati? – pitala me je mazno.
U trenutku sam se predomislio. Ni sam ne znam zašto, ni kako, ali trebao mi je netko kad stupim nogom na otok. Nisam to mogao sam.
-Mala, jel bi ti ozbiljno htjela sa mnom?
Šutjela je svega trenutak.
-Spakirat ću se za pola sata.

I tako, u avion smo se ukrcali, ja, moja ljubavnica i prtljaga.

Iz aviona u autobus, iz autobusa tri sata čekanja na srpanjskoj žezi.
-Barba, pa što se događa? U sred sezone, mi čekamo tri sata na trajekt. – zabio sam glavu u stakleni otvor postavljen prenisko i pokušavao odgonetnuti što mi govori prodavač karata.
-E.
Kakav je to maestralan odgovor bio. U jednom slovu su se skupile i psovka i fjaka i nezainteresiranost.
-Vruće je barba.
-E.
Odustao sam.
Kasnije smo saznali kako je u pitanju bio kvar brodskog motora.
Uglavnom, na trajekt su se, kad je konačno uplovio u luku, ljudi ugurali i zbili poput sardina. Nitko nije želio čekati sljedeći.

Stari Joze je u ono davno doba, iza rata, otišao u Ameriku. Kažu da je bio kršan momak, plećat, crne kose i tamnih očiju, baš onako privlačan iz ženske perspektive. Radio je tamo svašta, nosio vreće, prao posuđe, bio mornar na brodu, te se na koncu bogato oženio.
Nije znao ni čitati kad je otišao, a vratio se u svoje mjesto kao kicoš, u bijelom lanenom odijelu i sa šeširom na glavi, s cipelama na nogama od kože aligatora. Žena mu je umrla još u Americi, pa je kući donio samo njenu sliku, te svu njenu pokretnu imovinu. Nepokretnu je pretvorio u poveći račun na banci. Tako je stari Joze i ovdje bio dobra prilika. Samo, nisu ga zanimale otočke babe.
-Ja sam jednom od tih ćakulona pobjegao i basta. – rekao bi kad bi ga društvo zadirkivalo.

Pričao nam je da je ispod razgranatog stabla na trajektnom pristaništu, na klupama koje su tu još i danas, običavalo sjediti lokalno društvo. Igrali su karata, mesar, doktor, apotekar, pogrebnik i advokat. Količina gledatelja mijenjala se ovisno o danu. Trajekt je pristajao, a u ono vrijeme su se emigranti masovnije vraćali u svoje rodno mjesto, većinom oni što su u bijelom svijetu zaradili neku mirovinu, te ih je pogrebnik, pri samom iskrcaju odmjeravao onim svojim pronicljivim očima i uzimao im mjeru. Nisu bili ni svjesni da im je, nakon završene partije karata, već naručio daske za lijes, te da će isti biti gotov već za nekoliko tjedana, ovisno o drugim narudžbama. Volio je da je sve spremno kad kucne čas. To se zvalo siguran posao. Ulaganje bez rizika.
„Uzeo mi je mjeru, stari prdonja, čim sam se iskrcao. Ni torbe još nisam stigao uzeti s broda, on me je već mjerio. Ostali su klimali glavama s odobravanjem, a jedan je dobacio riječ „tikovina“, onako, na pola nezainteresirano. Mislili su na meni zaraditi, misleći, ma stari para za tako skupo drvo, ali ja sam ih dobro preveslao. Kad su mi mornari s broda spustili kufere, spustili su i gotov lijes, ponio sam ga iz Amerike, i nije bio od tikovine. Doduše izrezbaren i raskošan kao za neku znamenitu ličnost. Da si im samo vidio otvorena usta, u njih je mogao uletjeti roj muha, eto toliko im se donja vilica spustila.“

Bio je stari Joze potpuna suprotnost svom bratu. Brat mu je umro prije nekoliko godina, bio sam i na tom ukopu, sjećam se, na ispraćaj su mu pozvali lokalnu klapu, pjevači su bili odjeveni u bijelo, a ispalili su mu i nekoliko plotuna. Cijeli je život proveo na otoku, s time da je radio na Željeznici kao kondukter i svakodnevno putovao na kopno na posao, te natrag na otok nakon završenog radnog vremena. Odoru je rijetko skidao. Šepurio se u njoj poput kakvog generala, pluća punih zraka, te glave zabačene unatrag, čela isturenog prema naprijed, ruka sklopljenih na leđima. Gotovo je stupao čizmama.
Pio je kavu subotom na trgu, čitajući novine, većinom sam. Zamišljao se nedodirljivim i kao malo iznad ostalog lokalnog stanovništva.
Pokopali su ga u odori. I u čizmama.
I obitelj je nekako ponosno stajala kraj rake. Babe nisu naricale. Žena mu je bacila jednu ružu i grumen zemlje, kao u filmovima. Dostojanstveno.

-Vito, a kako ćeš me predstaviti obitelji? Malo sam nervozna i uzbuđena, ipak ću ih vidjeti prvi put.
-Pa kao Terezu, moju tajnicu, kako drugačije. Ne misliš valjda da ću izazvati skandal na sprovodu, objavljujući svima da te…
-Dobro, uvrijeđeno je odmahnula rukom.
Ispod onog istog drveta, na drvenim klupama, kartalo je društvo. Prepoznao sam pogrebnikovog sina. Ovdje je svaki posao prelazio s oca na sina. A i vještina igranja briškule i trešeta.
-Vito, prijatelju, kojim dobrom? – viknuo je iz daljine.
Nismo se vidjeli još od škole.
-Moja sućut, rekao mi je kad sam prišao bliže. Imaš lijepu suprugu. Poštovanje, gospođo.
Nisam se snašao. Nije ni Tereza. I tako je sve bilo riješeno, nisam morao ništa objašnjavati, svi su pretpostavili da mi je to žena.
-Nisu valjda već počeli? – pitao sam ga.
-Jesu, čuješ li, već klapa pjeva.
-Popit ćemo piće kasnije. – obećao sam mu. Želio sam čuti neke pojedinosti oko priča koje su se širile gradom. Između ostalog i to zašto me obitelj nije željela blizu.
„E, moraš mi opet ispričati kako je onog davnog dana, barba Joze preveslao mog oca“- potapšao me po leđima.

Do groblja je bilo blizu, pa smo pješačili.
-Kako to lijepo zvuči, „tvoja supruga“.
Morao sam se suzdržati da ne kažem nešto što bih poslije zažalio pa sam promrmljao da „ne treba kvariti ono što je samo po sebi dobro“ i promijenio temu, spominjući kako je Jozin brat bio siromašan, živio je samo za tu svoju službu i od službe, kasnije od mirovine, ali je iza sebe ostavio brojnu rodbinu. Imao je tri sina i dvije kćeri, pa ih je bilo već deset sa suprugama i muževima, a dvadeset sa po još dvoje djece. Najmanje. Dok je Joze ostao bez potomaka. Imala mu je pokojna žena jednog sina, ali je on ostao u Americi i nije htio ni čuti za familiju svoga očuha.
Od tih dvadesetak neizravnih Jozinih nasljednika, na sprovodu sam ih izbrojio devetnaest.
I sve su oči bile uperene u mene dok sam prilazio stazom pokraj koje su rasli ružmarini. U očima im se jasno vidjelo iznenađenje. Znači, nisu me očekivali; jedan od njih s kojim sam razgovarao na telefon jučer, dobro je pazio da se ne izlane o našem razgovoru pred ostalima.
Nebo je bilo kristalno plavo, bez i jednog oblaka na obzoru, ispresijecano samo bijelim putanjama zrakoplova.
-Vito. – skupa s uzdahom, otelo se jednoj mojoj rođakinji od usta i moje ime, prekidajući obred. (To je, ako me sjećanje ne vara ona ista što je bezuspješno već cijelo desetljeće pokušavala započeti pjevačku karijeru, nakon što je srednjoškolska profesorica na satu glazbenog pohvalila njen „izražajan“ glas, ne mogavši više slušati jednolično ponavljanje krivih tonova. U međuvremenu je zarađivala za život čuvajući djecu iz susjedstva. )
Svećenik se meškoljio. Nakon puno klimanja glavama na pozdrav, i mog uzvraćanja klimanjem, obred se nastavio.
„Vito, pogledaj mu čizme. Sahranjuju čovjeka u čizmama u sred ljeta.“ – šapnula mi je Tereza. „I kakvo mu je to čudno odijelo?
Znao sam za poslovičnu škrtost moje familije, no ovo nisam očekivao. Mislio sam, kupit će čovjeku pristojnu opravu za ukop, i onako je to njegov novac, ne troše svoj, ali ne, oni su ga obukli u konduktersku odoru njegovog brata. Mogao sam se zakleti da sam na mjestima vidio rupe od moljaca i bijele crte od stajanja i prašine.
Nakon svega, lijes su zatvorili, spustili, zatrpali zemljom, zasuli cvijećem, i sve je postalo nevažno, sve osim oporuke.
„Želio je da mu se oporuka pročita odmah, na grobu, pa ćemo tako i učiniti. – teatralno je najavio odvjetnik. Evo, svima ću izraziti sućut, znam da ste izgubili najmilijeg.“
„Nemoj Tomo otezati, nego čitaj. Svak` zna da nit` je on volio nas nit` mi njega. Ćaćin mi je brat, ali je bio škrtac, nije mi za života htio pomoći kad sam se trebao ženiti, a ni kad` sam pravio kuću. – prekinuo je govor sin Jozinog pokojnog brata.
Ostali su šutjeli. Rekli bi valjda nešto u njegovu obranu da se nisu slagali. Samo je njegova žena tiho rekla „nemoj tako, znaš da je grijeh o pokojniku loše…“
„Dobro, evo ovako. – slegnu Tomo ramenima i počne čitati. Paket lego kocki, ostavljam…Američku zastavu ostavljam…Maketu ratnog broda iz drugog svjetskog rata ostavljam…Laneno odijelo i šešir u kojem sam se vratio na otok ostavljam…Cigaršpic ostavljam…Ručni sat ostavljam…Cipele od krokodilske kože ostavljam…“
Misli su mi lutale, nisam se mogao skoncentrirati na tekst kojem kao da nije bilo kraja. Svakome je ponešto ostavio, no sve su to bile više manje bezvrijedne sitnice. A onda me kao grom pogodilo „Viti, ako je prisutan, ostavljam kuću i zemlju, te sav novac sa računa. Ako nije prisutan, sve darujem općini. Vito, ako si tu, znaj, da mi je žao što ih ne vidim kako se križaju i lijevom i desnom i kako su očajni, mislili su živjeti na moj račun , a nisu me bili u stanju dostojno ni pokopati. Kad sam čuo da me planiraju obući u bratovu staru konduktersku odoru, a čuo sam jer ne znaju držati jezik za zubima, sinula mi je ideja. Nikad ništa nisi tražio, nisi mi podilazio niti se ulagivao, zato te i nisam volio. Ove ostale snishodljive duše sam prezirao. Zato sam odlučio sve ostaviti tebi. A zašto te nisu zvali? Zato što sam proširio priču, još u vrijeme sastavljanja oporuke, kad još nisam imao namjeru umirati, kako si ti ključan za raspodjelu imovine. Pametni su oni. Mada, moram priznati kako sam u dubini sebe uvjeren da nisi danas ovdje. Time bi ova igra bila još efektnija. Ulizice bi te izvijestile o sadržaju oporuke, i vjerujem , cijeli bi život proveo mučeći se jednim jedinim pitanjem, zašto nisi došao oprostiti se sa mnom.“
Nastao je kaos. Vikali su. Ljutili se. Proklinjali starog lukavca. Dobro im je zapaprio, nema što.
Ona je smjerna ženica koja je još maloprije spominjala kako treba lijepo o pokojniku, beštimala poput kočijaša.
Tereza i ja smo otrčali do trajektne luke gdje se trajekt upravo spremao isploviti, koristeći se inercijom osjećaja.
„A moja odjeća?“ – pitala me bez daha.
„Pusti sad odjeću, treba glavu spašavat. Tko zna na što je ta rulja spremna.“ – rekao sam joj utrčavajući na brod. A zatim me spopao smijeh od kojeg su mi suze krenule iz očiju.
„Pokoj mu duši, zaista je bio luđak.“

putovanja

"Mjesecima već pokušavam naći suputnika, no čini se kao neizvediv zadatak. Postoji nekoliko destinacija koji su mi trenutno financijski i vremenski dostupne, a ujedno i vrlo zanimljive, pa ću krenuti redom.

Caput mundi. Koje je boje Tiber?

Rim me fascinira od kada pamtim, vrlo je blizu, te je ponuda agencija raznolika. Četiri ili pet dana bih mogao izostati s posla usprkos gomili predmeta koja me čeka na stolu i nedostatku suradnika.
Do Rima zrakoplovom je ležerna opcija, sat vremena i već si u nekom drugom svijetu.
Autobusom je to već avantura, put je dosta dug, no koliko je važan cilj, toliko je bitan i način na koji se dolazi do cilja. Italija je zemlja koju bih definitivno želio istražiti polagano. Zamišljam da su ljudi odjeveni elegantno, da vjetar miriše na vino i lavandu, te da jezik zvuči poput operne arije.

Jednako kao Rim, privlači me i Veneto, kombinacija posjeta Veneciji, Veroni i Padovi. Bila bi to lijepa uvertira. Gledao sam igrom slučaja film "Pisma Juliji", romantičan film koji me privukao ne zbog radnje, niti zbog glumaca, nego isključivo zbog prizora Verone i slavne drame gospodina S, te sam na momente osjećao nešto poput čežnje. Zvuk cipela po ulicama starog grada, to je ono što želim čuti uživo.

Osim Vječnog grada, htio bih vidjeti Pariz. Prošetati Champs - Elysees, protrčati (doslovno) Louvreom, te zaploviti Seinom.

Privlačno, zar ne? No, problem je u tome što ljudi s kojima bih putovao ili nemaju entuzijazma, ili nemaju novaca (mislim da je to samo izgovor jer ova putovanja su sve samo ne skupa, no ljudi se lakše odlučuju dati 2000,00 kuna za odjeću nego za putovanje, valjda nas tako zalude razni modni časopisi gdje je imperativ biti odjeven po posljednjoj modi i imati izgled napola živog kostura) ili iz zdravstvenih razloga ne mogu podnijeti put.

Postoji otprilike desetak ljudi s kojima sam jako blizak i koji bi bili ugodni suputnici. Načelno se oduševe mojim prijedlogom, no kod realizacije stvar zapne i termin koji sam imao u planu ostane neostvaren.

Neprivlačno mi je putovati sam, nije zabavno obilaziti muzeje ako nemaš s kime prokomentirati viđeno.

Osjećam kako u meni raste poriv. Nezaustavljiv.

Čovjek bi zasigurno bio puno sretniji kada ne bi imao toliko želja."

tajna vještina

Oduvijek me fascinirala ta vještina oblikovanja papira.
Čovjek bi rekao kako je jako komplicirano, no evo jednog jednostavnog, a efektnog primjera.

Moj sin rješava zadatke iz vježbenice za 3 godine. Bez problema je riješio labirint i pokazao maci put do njenog jastuka, bez greške, maca nije zalutala u slijepi odvojak labirinta. Znao je da brod ne može letjeti na oblaku, nego mora ploviti po moru. Isto tako je prepoznao čarapu, balon, zeca i pčelicu između dvadeset drugih likova.
Pronašao je kako će trojica dječaka doći do svojih igračaka i kome koja pripada.

Moram mu pokazati kako se od šarenog papira prave uskršnja jaja. Odlučili smo ove godine ne kupovati plastična jaja sa dalekog istoka, nego vještinom iz zemlje izlazećeg sunca stvoriti vlastite kreacije, zabaviti se i uživati.

hrabra žena

Uploaded with ImageShack.us



Uploaded with ImageShack.us



Uploaded with ImageShack.us

Ispričat ću vam jednu istinitu priču, priču o jednoj hrabroj ženi. Vjerojatno je na svijetu veliki broj hrabrih žena od kojih svaka ima svoj, jedinstven životni put, satkan od radosti, nevolja, borbe. Možda je svaka žena hrabra na svoj način i svaka nosi svoj križ, samo se nije našao dovoljno dobar pripovjedač da njihovu priču ispriča svijetu i one su ostale bezimene žene, svaka sama sa svojom sudbinom.
Bit će to kratka priča, na čijem kraju stoji nada. Nada i vjera u život.
Majka ove divne žene umrla je od raka dojke s nepunih trideset godina. Iza sebe je ostavila dvije kćeri, jednu manju od druge, tek djevojčice koje su na pragu života morale gledati patnju i smrt osobe koju su voljele.
Dvadeset i koju godinu kasnije, jedna od njih dvije otkriva kvržicu na dojci i suočava se s poraznom istinom da boluje od raka, bolesti današnjice, koja kako mi se čini ne bira ni dob, ni spol, ne praveći razliku između dobrih i loših.
Neću vam pričati o tome kako je prvo osjetila šok, zatim nevjericu, a onda bol, pa negiranje, te na koncu suočenje s istinom.
Neću vam pričati o tome kako je bila na operaciji.
Neću vam pričati o tome kako su joj rekli da će nakon šest mjeseci kemoterapije morati ponovno na operaciju, na kojoj će joj odstraniti obje dojke.
Neću vam pričati o tome kako je svoju divnu plavu kosu koja je sezala do pola leđa odrezala na kratko, jer će i onako ispasti za 21 dan.
Neću vam reći ni da je njena sestrau koja živi u Nizozemskoj neutješna.
Umjesto toga ću vam reći da je odlučila živjeti zbog svoje kćeri, malene dvogodišnje djevojčice u čiji pogled je stalo cijelo nebo, a u čijem je osmijehu cijeli svijet. Malena Lota je prijateljica mog sina i ove su fotografije snimljene za njegov rođendan.
Odlučila je da je bolest ne može pokoriti.
Odlučila je biti hrabra žena.

Ona je diplomirani sociolog, diplomirala je na Zagrebačkom sveučilištu, no na žalost nikada nije mogla dobiti posao u struci.
Stoga joj je hobi postao životni poziv. Od hobija je, zahvaljujući vlastitom talentu, uspjevala živjeti.
Njen suprug, mlad i jednako talentiran, stvarao je skupa s njom. Živjeli su u iznajmljenom stanu, imali su maleni dućan u kojem je kupovala probrana klijentela i njihovi prijatelji.

Samo mjesec dana nakon saznanja za njenu bolest, morali su zatvoriti dućan, otkazati iznajmljeni stan i preseliti se natrag k njegovim roditeljima, jer moja divna prijateljica danas treba pomoć svoje obitelji u borbi za vraćanje svog života.
Ona želi pobjediti bolest kako bi nastavila tamo gdje je stala, kako bi mogla i dalje stvarati divna, mala remek djela istim tempom kao i ranije.
(Pogledajte što Lota nosi oko vrata, a što njena mama ima na ruci. Svaka je je jedinstvena, kombinacija kože, konca, Swarowski kristalića, poludragih kamenčića....)

A zaista su predivni ti komadi nakita, svaki unikatan, savršeno oblikovan, izrada dovedena do savršenstva.
Mogu se pogledati na stranici http://www.etsy.com/shop/lottaart ili na facebooku profilu Lota Art.

lotaart


Ta hrabra žena je prošla prvu kemoterapiju. I dalje radi. Brine se za svoje djete. Voli svog muža. Posjećuje prijatelje. Ne leži i ne prepušta se. Stvara.

Divim se hrabrim ženama.

Mojoj prijateljici Lidiji želim da na kraju ove bitke, dobije rat.

Jer život je lijep, tako barem ona kaže. A ja, ja joj vjerujem.

Za život.

krijumčarka

"-Šššš…čuju se pijevci u ranu zoru. Kukuriču. Sad će se ljudi početi ustajati, nemamo još puno vremena.
-Ššššš….šašava mala. To je moj doručak. Ti možeš loviti, a ja sa ovakvom nogom i natečenim venama jedva hodam. Ostavi, ostavi to.
-Sad ćemo preko granice, tu ima prolaz između grmlja. Nije daleko. Morat ćemo pregaziti blatnjavi potočić, ali ništa to nije, gazila sam ja ovim svojim stopalima za vrijeme rata i dublje i hladnije vode. Kad su ono vojnici zapucali, u sred noći, nije se gledalo kuda se bježi, noge su same išle, a kroz duboku noć sijevali su rafali, izgledalo je kao novogodišnji vatromet iz horor filma, a nikad ih nisam voljela gledati, u njima samo prikaze dašću za vratom i ne posustaju. U trku, zapljuskivao me miris smradnih nogu u gležnjačama, miris muških tijela na kojima se znoj skorio i poprimio mošusni odsjaj, zatim miris višanja u cvatu, jer bilo je rano proljeće kad su se odvažili napasti i predgrađe, a odnekud je mirisao tek pečeni kruh neke vrijedne domaćice. Čuli su se krici u tami. Ljudi su padali, osjećala sam to po tupim zvucima nakon pucnjeva.
Spotaknula sam se, noga mi je zapela za neku razapetu žicu i napravila sam salto, prvi u životu, gotovo salto mortale, bez premca, eh, da me je tada vidjela profesorica tjelesnog iz gimnazijskih dana, ta mršavica u baletnim papučama što nas je tjerala na plesne koreografije, vitlanje vijačom i vježbe na gredi, valjda bi se obeznanila od radosti. Tko zna gdje je i ta završila, sama kost i koža je bila. Tebi se ne bi svidjela. A nije se sviđala ni meni, kad bolje razmislim. Nikad nikakve koristi od te sve muke.
Padam i mislim, ne vrti mi se cijeli život pred očima, kako to u filmovima prikazuju. Kosti škripe, modrice natiču, a onda me prekrije mrak, još crnji i gušći od onoga kroz kojeg sam bježala. Sve utihne. Bilo je tako lijepo nestati. Strah iščezne.
Kad je svanulo, bilo je upravo ovako kao sad. Nebo oblačno, potok u kojem sam završila nakon kotrljanja hladan i blatnjav, moje lice izgrebano, a ruke, ruke i noge nisam osjećala.
Samo sam vidjela da su krvave. I potok je bio crvenkast, ružičast, postiđen, zatrovan, kao otrovom natopljen silnim nadama što su se u njemu zadnji put okupale.
-Šššš…moramo sad tiho. Nije više rat, druga su sad vremena. Ali na granici uvijek ima ljudi u uniformama, zato nogu pred nogu, pažljivo, i ostavi sad te riblje kosti što si ih našla u smeću.
Vidi, imam i ja nešto. Našla sam jučer u onom kontejneru ispred gradske vijećnice ovu divnu maramu. Ima svega jednu rupu, od cigarete valjda, dame puše. I meni nekad dođe, pa šibicom upalim opušak, tek da osjetim miris duhana. Sjećam se, takvu je moj otac darovao majci, davno, prije rata. Voljeli su se. Otac bi je zagrlio i recitirao joj stihove Luke Paljetka, a ona bi pušila neke tanke cigarete iz inozemstva i smijala se grleno. Vidi, pogledaj kako mi samo stoji.
-Šššš….eto, sad smo prešli na drugu stranu. Nitko nas nije vidio. Znam put, nije mi prvi put da tako s one strane prokrijumčarim nekoliko vreća plastičnih boca. Tamo ih još uvijek bacaju zajedno sa svim ostalim vrstama smeća. Kakva ekologija. Svašta se nađe u tim kontejnerima, eto, nisam mogla vjerovati vlastitim očima kad sam ugledala televizor. Mogla bih se kladiti da radi, uopće nije izgledao staro ni pokvareno, tko zna zašto su ga bacili. Ljudi danas bacaju posve upotrebljive stvari. Moda, to ti je macane moj, moda. Promijeni se trend i sve ide u smeće. Mora se biti in, tako kažu u novinama. Kad sam se iskobeljala iz one vode, sva prljava, vukući nogu, omamljena gubitkom svijesti, vidjela sam da mi se haljina poderala. Grudi su mi bile napete, mladost je podrhtavala ispod moje kože, tijelo vitko i njegovano tek je okusilo tridesete. Osvrtala sam se oko sebe, tražeći nešto čime bih se pokrila, sve dok nisam pronašla neku staru vrećicu punu odjeće. Nekome je u bijegu ispala. I danas nosim tuđe prnje, od kad sam ih obukla više se nisu dale s mene. A kuća, ma što ću i spominjati, nema više ni kuće, nemam ni fotografija, knjige su izgorjele, ne mislim se tamo više vraćati, tamo više ničega za mene nema.
-Što se žališ? Evo, sad više ne moraš biti tiho. Mijauči koliko te volja. Baš si se mene uhvatila, pa me pratiš u stopu. Nisam te zvala, ne treba mi društvo, dobro se snalazim i sama. Hm, jedna gladna usta više, eto što si ti. Uzmi, evo, podijelit ćemo doručak."

račun za internet

Otvorio sam račun. Svota cca 400 kuna.
Imam paket u koji je uključeno 15 gigabajta.
Navodno sam potrošio svih petnaest i još 11.
Što je ukupno 26.
Matematika mi još ide.
Što sam radio u virtualnom svijetu?
Ništa neuobičajeno.
Pišem.
Po malo surfam, onako laganini, pogledam vijesti, pročitam blogove.
Malo sam i na facebooku, imam prijatelje širom svijeta, pa je tako zgodno.
Vidim kako žive. Razmijenimo poruke.
Torente poznajem, ali ne downloadiram ništa. Za to imam frika koji mi je dobar prijatelj.
Proslijedi mi sve filmove koje skine.
Od kuda onda 26 giga na mom računu?
Zovnem ja službu za korisnike. Žena ugodnog glasa mi objasni da ni njoj nije ništa jasno.
Trošite već godinama između 3 i 4. Uvijek isto. Iz mjeseca u mjesec.
Spojit ću vas sa tehničkom službom.
Dobro.
Muškarac hladnog glasa, pomalo otresit kaže mi da provjerim gori li mi lampica wlan.
Gori.
Stisnite crni gumb i držite ga deset sekundi.
Držim.
Lampica se ugasi.
Što ću sad? - pitam.
Sad vam se nitko ne može priključiti na vaš račun i trošiti gigabajte umjesto vas.
Molim?
Vjerojatno je netko razbio vašu šifru.
Molim? Pa ja sam na max adsl upravo zato što sam želio biti siguran.
Odabrao sam najjaču tvrtku, zato što sam želio biti siguran.
Što ću sad?
Platite račun, kaže mi.
Ali ja to nisam potrošio.
Napišite prigovor.
Hoću. Pravnik sam.
Platit ću svoj dio računa. Mojih 15 koje su mi uključene u paket.
Za ostalo ću im dati dvije opcije.
Prva:platim svoj dio i onda nastavljamo dalje kao da ništa nije bilo. Produžim ugovor na još dvije godine.
Druga:platim svoj dio, oni mi sjednu na račun ovrhom i uzmu iznos za neplaćeni (i nepotrošeni dio računa), raskinem ugovor i nađem drugog provajdera.
Pravnik sam. Ali znam nešto o računalima.
Svako računalo ima svoju IP adresu. Iza sebe gdje god zakoračimo u virtualnom svijetu ostavljamo trag. Koji je moguće pratiti.
Zar je nemoguće vidjeti koje se računalo ušuljalo u moje i potajno koegzistiralo skupa sa mnom?
Sumnjam.
Nije haker antimaterija. A čak smo i antimateriju našli.

jedna stara, slavljenička...

Trebala je to biti sasvim obična proslava. Sjećam se, bio je početak prosinca, i ja sam upravo završavao stažiranje u lokalnoj bolnici. Dva dana je trajao stres oko polaganja državnog ispita, a kad sam ga konačno položio, posjetio sam prijatelja kojeg nisam vidio dvije godine.
-Pa, ti si prijatelju, uranio malo - viknuo je već s vrata. Stan je bio uredniji nego ostali stanovi u kojima je ranije živio. Nije bilo kora od banana po stolovima,pljesnivog posuđa sa crvljivim nakupinama na stijenkama niti odjeće ispod koje bi teško bilo pronaći slobodnu stolicu. Samo je izbor cimera ostao isti.
Zapravo, biranje cimera je svojevrstan luksuz u studentskim danima. Uzmeš ono što dobiješ i pokušavaš se nositi s tim. Onako kako najbolje znaš.
-Gdje samo nalaziš ovakve tipove? - šapnuo sam mu i glavom pokazao na dugokosog križanca između hipi rastafarijanca i heavy matal narkića sa gomilom filozofskih knjiga spremljenih u mentalne ladice, od kojih jedino naslovi blinkaju podvučeni crvenom bojom, a sadržaj je izgubljen u jednoj od crvotočina prilikom buđenja i pražnjenja sadržaja želuca nakon cijelonoćne pijanke.
-Gadno je stari, ali stan je odličan. I malo košta. - potapšao me je po ramenu i uveo me u dnevni boravak.
Društvo je već od ranih poslijepodnevnih sati kuhalo čobanac. Kuhinja je mirisala na dinstanu svinjetinu i crvenu papriku u prahu.
U ruci mi se za trenutak stvorila čaša puna traminca, slatkastog bijelog vina koje mi je prijalo nakon hladnog zraka i gužve na ulicama. Otpio sam gutljaj veličine trećine zapremine čaše i sjeo u fotelju do prozora.
Promatrao sam ljude. Staro društvo, ono veliko društvo koje sam poznavao i s kojim sam proveo nekoliko neslućeno lijepih godina, raspalo se. Ovdje su večeras neki posve novi ljudi. Ne znam nikoga.
Neobično je osjetiti onu istu atmosferu, a bez poznatih lica.
-Još uvijek ne pričaš s Milom? Vidio sam je neki dan, rekla mi je da se uskoro udaje za onog svog...
-Ona je za mene, prijatelju, mrtva. - prekinuo me ne dopustivši mi da dovršim rečenicu. - Nema tu povratka na staro. Kad jednom odnos postane besmislen, održavanje istog je samo mučenje.
Toga dana nisam znao da ću za nekoliko godina, prema Mili osjećati isto. Neke su žene naprosto takve. Zabljesnu, uvuku se pod kožu, postanu ti bliske, drage, na jednoj netjelesnoj razini, a zatim sve to nedostojanstveno pogaze.
Ni danas ne znam je li je više volio on ili ja. Tek, bila nam je kao sestra oboma.
-Ti još nisi napisao svoj diplomski rad?
-Još nekoliko ispita i onda se zatvaram u sobu i ne izlazim dok ne bude gotov. Znaš da je kod nas potrebno provesti istraživanje,onako jedno pravo, sociološko, pa tek onda prionuti poslu. Nema prepisivanja, kao kod vas.
Nasmijali smo se. Gotovo sinkronizirano.
Vino je teklo u potocima. Domagoj, fini dečko iz kvarta, ispraznio je šank u stan svog oca i donio devet butelja vina od kojih je sve jedno bilo skuplje od drugoga. Želio sam ih probati sve. Potencijalna glavobolja zbog miješanja sorti i vrsta nije me brinula. Odlučio sam o tome razmišljati ujutro. I onako kažu da je jutro pametnije od večeri.
Čobanac me palio po nepcima. Ljuto je tražilo zalijevanje.
Niska, plava djevojka miješala je karte za tarot s ozbiljnošću kakve apotekarice koja pokušava napraviti iscjeliteljski melem. Oprezno, dugo i pažljivo. Uživala je u svom statusu zvijezde večeri. Vodila je igru znalački. Poznavala je sve sudionike na proslavi i već sam vidio, njeno čitanje sudbine iz karata bit će prilagođeno činjenicama koje je već o njima unaprijed znala.
Nekako je osjetila da sam protivnik takvih jeftinih trikova pa me gledala s neskrivenom antipatijom. U njenim zjenicama sam, kao u zrcalu, vidio sebe, lijeno zavaljenog s čašom vina u jednoj ruci i s cigaretom u drugoj. Imao sam na sebi crno odijelo, još od polaganja ispita, pa je to još više odbijalo. Smatrala me je prepotentnim liječnikom koji je zalutao na studentsko okupljanje.
-Imaš zgodno društvance. Odakle ih poznaješ? - blago sam se nagnuo na lijevu stranu i preko ramena ga upitno pogledao.
-To mi je ekipa s posla. Svi su apsolventi, ali rade u mojoj firmi. Strane firme su ti drugačije. Zapošljavaju ljude s potencijalom, bez obzira što su još jedan korak udaljeni od diplome. Da nije tako, ja bih sad pucao po šavovima. Bez love. Ok su, vjeruj mi.
Draga, večeras ja želim biti prvi. - doviknuo joj je razdragano, okrećući se od mene. Ipak sam ja slavljenik.
Nasmješila mu se s visoka. Znao sam da je taj osmjeh takav zbog mene. Nekim se ljudima ne svidim. Jer djelujem zastrašujuće sigurno u sebe. Mislim da je krajičkom razuma osjetila i privlačnost prema meni, koju je svjesno negirala.
-Presjeci.
Presjekao je špil i izvukao kartu smrti. Ozbiljnog izraza lica, objašnjavala mu je kako karta smrti ne znači nužno nešto loše, nego samo promjene. Bla, bla, nastavljala je vesti.
Kad je došao red na mene, otpio sam još jedan gutljaj, ponovno napunio čašu, zapalio i pristojno se zahvalio.
-Ne vjerujem u proricanje. A i kad bi u kartama i bila zapisana moja sudbina, radije je ne bih znao.
Svi su se nasmijali. Svi osim nje.
Osjetio sam da ne pripadam ovdje, ne kao što sam pripadao starom društvu. Ustao sam se pomirljivo i prešao u kuhinju.
Za stolom se još uvijek jelo, umakao se kruh u tamno meso. Bio je to nešto veseliji dio ekipe. Sjeo sam do Mirne, tajanstvene žene u uskoj haljini, koja je cijelu večer otmjeno vilicom pravila nepravilne oblike po tanjuru. Pričala je malo. Nije mi se uklapala u stereotip. Tema koju su načeli bila je više nego zanimljiva pa sam se uključio.
-Ženama je sex samo produžetak emocija, ljubavi. Rijetke su one koje se mogu potpuno prepustiti užitku i spavati sa neznancem samo zbog zadovoljavanja tjelesne potrebe. - mršavi student farmacije namještao je dioptrijske naočale iza kojih je svijet promatrao sitnim, duboko uvučenim očima u očne duplje.
-Ispravno - rekla je Ona - ali sex nam jednako znači, koliko muškarcima, toliko i ženama. Samo, poticaj je drugačiji. Vi doživljavate buđenje strasti zbog vizualne percepcije, recimo velikih, bujnih grudi, dok je nama za istu stvar potrebno puno mašte i malo više bliskosti. Barem je kod mene tako.
-Ne privlače te, onda, tamni, napeti bicepsi?
-Sad karikiraš stvar. Nije važno privlači li me ovaj ili onaj tip muškarca, važno je da muškarac ima ono nešto, teško opisivo riječima, a ne samo sirovu snagu i savršen izgled. Možda je čar upravo u sitnim nesavršenostima. Koje osoba nosi samouvjereno.
-Osim toga, muškarci u sušna razdoblja pomognu sami sebi. - pokušao je raspravu koja je krenula ozbiljnijim tijekom, vratiti na kolosjek razbibrige.
Osjetio sam da je otvorio Pandorinu kutiju. Nasjela je.
-Valjda i žene znaju slične tehnike. Nije to samo muška privilegija. - odvratila je s dozom prkosa u glasu.
-Ah, da banane i redovnice. To je ta stara priča. Zar ne? - polupijano je nastavio okretati sve na šalu. Crni humor ne izaziva salve smijeha baš kod svake žene. A ova je doista bila nešto posebno.
Prekrižila je nogu preko noge. Bile su glatke i depilirane. Cipele s visokom potpeticom zabljesnule su uglađenošću. Imala je savršene listove.
-Ja mogu "uspjeti" bez ikakvog dodira i pomagala, dovoljno je da prekrižim noge, evo ovako kao sad. - napetost se pojačavala. Kao da njih dvoje imaju neku svoju zajedničku prošlost, koja nije do kraja razjašnjena, a koliko sam vidio po ukočenim licima ostalih za stolom, koja većini prisutnih nije bila poznata. Shvatio sam da se između njih dvoje odvija tihi rat.
Odlučio sam ne dočekati kraj priče i razjašnjenje. Sav mi se dojam o toj tajanstvenoj ženi rasplinuo.
Skinuo sam kaput koji je visio na vratima u hodniku i izašao u noć. Vani je kišilo. Potpuno neobično za prosinac. Ovakve tople zime već dugo nije bilo. Lagano sam hodao, lijeno vukući nogu za nogom. Traminac mi je usporio reakcije, pa mi je do pothodnika trebalo dugo. Kupio sam kišobran od uličnog prodavača, jedan od onih jeftinih s istoka koje prvi nalet vjetra prelomi i izokrene na naličje. Kosa mi je već bila mokra. Na lice su mi kapale kapi pomiješane s orahovim uljem.
Sjeo sam na klupu ispod nadstrešnice.
Puštao sam tramvaje da prolaze.
Ni oni više nisu, kao nekad, vlažni i stari.
Sad imaju nove, modernije.

Valentinovo, satira

"Zašto nisam slušala vlastitu majku, ne bih vam znala reći. Ljubav mi se valjda činila tako lijepom, moćnom.
Svaka žena misli da je posebna kada je obujmi rukama i uzdrhtalim glasom kaže da je želi. Obećanja samo klize sa jezika i slatko, slatko mirišu. Bože zar se tako ne osjeća kraljica, zar to nije osjećaj svojstven samo nama? Mora da se nitko na svijetu ne voli takvom ljubavlju, srce mi se stezalo od miline i strasti, mora da nitko nikada nije doživio upravo ovako jake osjećaje. Mora da je sve ono u knjigama blijeda kopija ovoga sada, kakva Karenjina, ona je samo paćenica, umislila žena sebi neke stvari, uvrtila ih u glavu, ali prava ljubav, ona nema pojma što je prava ljubav. To je ovo, upravo ovo, sada, i ovaj muškarac pored mene, lijep poput nekog glumca, ma kakvog glumca, što su glumci naspram ove ljepote, stasa i uma, ni za usporedbu dovoljno.
Zašto nisam slušala vlastitu majku kad sam znala da je pametna žena?
-Ljubav je, tako jedna prolazna stvar, zaluđenost, kemija, čista kemija od koje mozak prekrije tamna koprena i sprječava te da razumno razmišljaš. Kakva ljubav te spopala? Budi dama, odgojila sam te kao damu, nađi obrazovanog čovjeka, gospodina, nekoga s novcem i prezimenom, sa imovinom, nekoga kulturnog.
A meni se činilo da je prelijepo biti malo i gladan, pa i nešto dužan, ali ljubljen, ljubljen. Imovina me nije zanimala, mislila sam, sve ćemo steći, a i koga briga kad sam ljubljena, ljubljena.
A da sam barem pronašla nekoga tko ima novaca, puno novaca i bila mirna. I onako sve prođe.
Sad, kad se više ne osjećam kao kraljica, ni ljubljena, utješila bih se s novom torbom, i nekim finim čizmama. Ili bih naručila nekog zgodnog, plavokosog, nabildanog tipa, da se opet osjećam ljubljena, kad već onaj moj tupan, bez para i bez karaktera, više ništa o ljubavi ne zna. Da sam barem slušala majku kad mi je rekla da su muškarci lovci samo dok ne osvoje, a onda se pretvore u lavove, neobrijane, vječno pospane, lijene.
Neka mi oproste ona fina gospoda koja su iznimke.
Da sam barem slušala starije i pametnije od sebe kad su mi govorili da muškarci nisu monogamni po prirodi, varaju ako ništa a ono barem u mislima, a da im se ukaže neka prilika, prihvatili bi je objeručke.
-Ja volim sve žene, a rado bih mijenjao moju jednu za dvije od dvadeset. - govorio bi barba Jote.
Mislila sam, pusti Jotu, pa kakav je on artefakt muškarca, nije on baš reprezentativan primjerak, mora se priznati. Moj divni, divni ljubljeni muškarac, on je poseban. I voli samo mene.
Naiva, teška naiva. Ma kakve ovce na proplanku, i kravice blago telećeg pogleda, mi smo žene naivke naivnije od naive same.
I tako, muškarci su smislili Valentinovo. Da nam se pričini da ljubav traje, a zapravo je nema. Ljubav je samo iluzija.
A možda nismo ni mi u njihovim očima ništa bolje. Možda misle, kud sam baš s ovom guskom zapeo, pored tolikih labudova? Da je barem bolja kuharica, da je barem pročitala Kama sutru, pa da barem započnemo skupa brojati, da je barem deset kila mršavija, da je barem zanima nogomet kad već za ništa drugo nije, ili da barem šuti i ne zvoca. Da je barem bogata nasljednica pa da znamo za što trpimo stalna prigovaranja.
Možda oni misle da smo Valentinovo izmislile mi žene, da ih mučimo, moraju potrošiti, pa izabrati dar, a to je gubitak vremena i oni to mrze, to hodanje po dućanima, kao da je šoping izmišljen umjesto sprave za mučenje za moderne muškarce, pa onda se moraju sramotiti sa tim buketima cvijeća po ulici, kao da nije dovoljno što su nas oženili i spasili nam biološki sat od propasti.
Tko zna, što je njemu njegova majka rekla. Možda je i on trebao bolje slušati.
A mislili smo tada da smo najpametniji, kako sve znamo i kako su priče drugih ljudi samo naklapanja. Mi smo iznad svega. Mi. Ta divna riječ, koja se negdje putem izgubila. Pa je se prisjetimo svakog Valentinova.
I dignemo čašu u čast snovima. Poljubimo se za prošlost, koja je bila lijepa, ali je kratko trajala. Nazdravimo iluzijama. I vratimo se u kolotečinu života."

nedovršene priče ili nekoliko početaka

Otkaz-05.11.2010.

Grizla sam nokte, navika je to što mi se uvukla u život neprimjetno prije nekoliko mjeseci, kada sam napokon otvorila oči i vidjela da se oko mene događaju stvari poput susjede što u kasne sate, sa sramom u očima, traži nešto u kontejneru ispred naše zgrade. A sjećam se dana kada je nosila kožne štikle i Murina odjela. Grizla sam ih do krvi, bilo ih je mučno pogledati, gadljiv prizor, smežurana koža, krvave zanoktice i sitni, nazubljeni nokti pomodrjeli od traume. Ponekad sam se pitala gdje su nestale one moje divne damske ruke, na koje sam bila izuzetno ponosna.
Danas sam trebala Ivanu Groznom dati otkaz. Čovjeku kojeg smo u uredskim tračevima nazivali tako jer je bio smušen, hlača spuštenih...

Zub - 28.11.2009.

U srijedu, bilo je rano ujutro, osjetim neko lagano kuckanje u dojnjem šestom zubu. S desne strane. I ako sam u prvi tren pomislio da je s lijeve, naime imam lagani problem orjentacione prirode, moram razmisliti prije nego postanem siguran koja je koja strana, pogledam u vlastite ruke, prvo onu kojom pišem, pa sam napola siguran da je to desna strana. Pogledam drugu ruku i uvjerim se, da, zub je zaista desni šesti.
Kuckanje je gotovo ugodno bolno. Ne treba mi analgetik, a uvjeren sam i da će proći bez neke velike pompe.
Jedino ne mogu gristi, pizza koju sam naručio za vrijeme pauze ne poslu, ohladila se u kutiji. Šteta. No dobro, nekoliko grama manje oko struka neće mi štetiti.
-četvrtak-
Do drugog jutra bolovi su prestali biti ugodni i pretvorili su se u mučenje manjeg intenziteta. Morao sam nazvati zubara.
Moj dragi prijatelj, čovjek toliko strpljiv da me sram vlastite...

Bez radnog naslova - 18.07.2009.

U prepunoj sali za vjenčanja i ine slične događaje na koje rijetko idem dobrovoljno, bez da me se satima ranije nagovara, moli i ucjenjuje, sjedim i pušim baš u inat zabrani pušenja u zatvorenim prostorima. Jebeš zakon. I novčane kazne. Do mene uštogljen par koji se vjerojatno nije sexao od prošle zime, puši bez grižnje savjesti, ona neke smrdljive mentol cigarete, on obični bijeli Ronhill. Gadan smrad mi zapuhuje nosnice i trudim se udisati samo svoja isparavanja.
Razmišljam o vlastitim snovima, onima iz prošlosti kojih se još sjećam i dolazim do zaključka da zapravo za jednog čovjeka koji si utvara da je pisac i nemam neku bogatu maštu, sanjam uglavnom klišeizirane stvari, u kojima nema sočnih detalja, prljavih scena, ni lascivnih opaski upućenih onima što ih u snovima susrećem.
Dugo sam, sve dok nisam shvatio kako u samoj činjenici smrti nema baš ničeg romantičnog ni herojskog, sanjao da se s nekim, meni bliskim i dragim, nekim tko me privlači, tko mi imponira, nalazim u situaciji opasnoj po život, smrzavali bi smo se u špilji na vrhu neke planine natopljene snijegom, zaboravljeni, napušteni, ostavljeni na milost i nemilost majci prirodi nadajući se da će nas nekim čudom gorske službe spašavanja ipak naći prije nego nam se krv pretvori u ledeno crvenilo a žile nam se stegnu i ukoče. Ležali bi tako zagrljeni grijući se tijelima, uživajući ...

Bez radnog naslova - 11.03.2009.

Kad sam ušao u kupe, sjedila je na mjestu do prozora i promatrala zimsku kišu kako sitno pada. Pored sebe je držala torbicu vezenu smaragdno zelenim koncem.
-Slobodno je? - pogledala je kroz mene i klimnula glavom na moje pitanje.
Uvijek sam običavao putovati bez puno prtljage, misleći da tako zadržavam slobodu kretanja, ne ograničavajući vrijeme koje ću provesti u mjestu u kojem se zateknem. Katkad bi putovao bez cilja, ušao bih u vlak i prepustio se da me tračnice odvedu u neočekivanom smjeru.
Izgledala je udano i zauzeto, poslovno i nekako daleko. Besprijekornu frizuru naglasila je zadimljenim pogledom i crno namazanim trepavicama te decentnim ružem.
Neprestano je razgovarala na mobitel, obrazlažući sugovorniku nešto iz domene svog posla, ali iz priče nikako nisam mogao sa sigurnošću odrediti čime bi se mogla baviti.
Kad smo prošli konduktersku kontrolu ...

Šesta avenija - 20.10.2008.

Zatvorila je cvjećarnicu nešto malo prije osam sati navečer i krenula mračnim ulicama prema kući. Morala je prijeći preko gradskog trga na kojem se već odavno upalila gradska rasvjeta. Blještali su i svjetlucali pod njom božićni ukrasi. Grad se u ovo doba godine doimao svečano. Željela je da snijeg na Badnjak ukrasi ulice, ali je znala kako je to gotovo nemoguće, ovako daleko najugu rijetko pada snijeg, a ako i padne ne zadrži se dulje od jednog dana. Tople su zime na jugu s iznimkom burovnih dana, kad vjetar ledi kosti i meso na njima. Takav je bio i današnji dan. Uvukla je bradu u ovratnik kaputa i stisnula se pod kašmirskom tkaninom. Kaput je bio star i iznošen, ali nije joj smetalo, mirisao je na njenog oca. Od kad je umro odbijala ga je odnijeti na kemijsko čišćenje, ne želeći sprati to nešto posljednje njegovo što je još živo. Miris. Uvijek je mirisao isto, na čisti sapun, blagu kolonjsku vodu i profinjenost.
Sa trga je prema njenom stanu vodila mračna ulica, popločana kamenom. Njeni su koraci mogli probuditi susjede, toliko su glasno odzvanjali dok se strmom uličicom pela sve više i više. Jedva je u mraku pronašla ključeve. A onda su joj ispali. Podižući ih, ugledala je ispred vrata svog stana koja su izlazila ravno na ulicu, bijelu kuvertu. I nešto što je podsjećalo na knjigu ispod nje.
Zatim je opazila da su vrata već otključana i blago odškrinuta. Umjesto da uđe, odlučila je proći sa stražnje strane i pogledati kroz vlastiti prozor. Iznenadila se kada je ugledala tri čovjeka u crnim kaputima i sa šeširima na glavi. Dvojica su sjedila u foteljama, a treći na stolici. Mirni, bez glasa, nešto su čekali. Nju?
Udaljila se tiho, skinuvši pri tome cipele. Nije željela riskirati da je čuju, a strah je bio jači od potrebe da sazna tko su i što rade ti ljudi u njenom stanu.
Vratila se u središte grada i umiješala u vrevu prolaznika. Hodajući otvorila je pismo. Zabljesnula ju je samo jedna, jedina rečenica "upute su u stripu". A "strip" je bio dobri stari Alan Ford.
-Kupite ruže - vikala je starica s rukavicama od vune na rukama, noseći pletenu košaru prepunu crvenih ruža.
Kupila je jednu odlučivši je darovati Ianu. On je stari, umirovljeni profesor, prijatelj njenog oca, kojem je dolazila kada su dani bili preteški da ih provede sama. Imala je ključ njegovog stana u potkrovlju.
Otključala je sama ne želeći ga probuditi ako drijema, no u stanu nije bilo nikoga. Iznenadilo je što je telefon bio isključen iz zida, kao da nema namjeru više koristiti se njime. Na vješalici u hodniku nije visio kaput, zapravo osim namještaja, nije bilo ničega što bi ukazivalo na to da se u ovom stanu živi. Ušla je u spavaću sobu i širom otvorila vrata ormara. Prazan, upravo kako je i očekivala.
-Barem sam ovdje sigurna....


Nekim pričama naprosto nije bilo suđeno.

budimpešta

Odluka je pala naglo, iznenada, idemo. Odredište je izabrano pod utjecajem činjenice da mi je putovnica istekla. A novu nisam napravio.
Taj miris koji se osjeti i u knjigama Lajoša Zilahija zapljusnuo me na samom ulazu u zemlju. Ispred očiju mi se otvorila beskrajna bjelina, nizina takva da mi se na trenutke pričinjavalo kao da je u daljini more, te hladnoća od koje su mi se prsa stezala u naporu udisaja.
Srna, košuta, lane, nisam siguran što sam vidio pokraj ograde u potrazi za hranom.

Grad sa toliko mostova i Dunavom koji se ledi, snjegom koji ne prestaje, zavolio sam na prvo dobro jutro. Dočekale su me lavlje glave bez jezika, jer kažu da su Mađarice strastvene žene i da će jezici lavovima narasti samo ako preko mosta prođe jedna koja nije prevarila muža. Provjerio sam i na odlasku i ne, lavovi ga doista nisu imali. Ali tko zna, možda jednog dana.
Kažu da se u davno doba, prije recimo dva stoljeća, Dunav ledio toliko da je bilo moguće klizati po njemu. Organizirali bi kraljevske balove na zaleđenoj površini i plesali, plesali, plesali. Ja sam vidio pokoricu, komade leda i maglu, bjeličastu, tanku, opojnu.

Anonimusa sam pozdravio u njegovom dvorcu i dodirnuo rukom olovku; tajanstven tip, sagnute glave u habitu, mračan i šutljiv, podsjetio me na ime ruže. Učinilo mi se da mi se nasmiješio zavjerenički. Znao je po što sam došao. Znao je zašto želim dotaknuti olovku. Piši, učinilo mi se da je rekao.

Pojeo sam kolač u slastičarnici Gerbaud, osjetio pri tome dašak luksuza i dekadencije prošlih stoljeća, te mirisnu mentu čaja u sprezi sa okusom badema.

Svukao sam se. Zubi su mi cvokotali kad sam sa ručnikom oko strateških zona izašao na minus dvadeset. U papučama, da se ne poskliznem. Uronio sam tijelo u vrelinu vode i gledao snježno nebo. Pahuljice su mi, suhe i uporne, padale po trepavicama. Kupelji su poput malih dvoraca, gdje na otvorenom, ispod nebeskog svoda, tijelo uživa u najtoplijoj vodi koju može podnijeti. Lice mi je obavijeno vrućom maglom od isparavanja vode sa površine. Ako do sada nisam znao što je kontrast, sada znam. Nema boljeg primjera.

Dvodjelne kolonade na Trgu heroja podsjetile su me na to da su muškarci u povijesti mahom bili ili kraljevi ili ratnici, ili oboje. Imali su konje. Odore. Molitve. Krv na rukama, ali o tome se ne piše. Čast. Slavu. Žene. I na koncu, spomenike. Djeluje impresivno, taj niz muškaraca. Od Arpada, preko Stjepana, do Lajoša.

Popio sam kuhano vino na peštanskim ulicama, te se ukrcao na brod. Noć na rijeci, a ljepotica osvjetljena i ljupka, veličanstveno se nadvijala nad vodu. Ispod mostova želio sam nekoga poljubiti, tek toliko, za sjećanje. Ali nisam, nikoga.

Na Budimu sam ostao cijeli dan. Ribarska palača, Matijina crkva, labirinti. Možda sam se zanio gledajući smjenu straže. Ti vojnici u odorama iz nekog drugog vremena, vikali su naredbe na jeziku koji je mogao biti s nekog drugog planeta. Lijep i tajanstven, odsječan. Jedan od njih, očigledno vođa, imao je hladne plave oči i lice mladca, kao da je glavni lik neke pripovjesti, ispao iz knjige. Sablja, mač, što li, pokret rukom, iskorak nogom, mogao je biti hladnokrvni vođa neke davne bitke, jer ih baš tako nekako zamišljam. Vjerojatno je ljubio neku dvorsku damu koja je za njim uzdisala, što od čežnje, što od straha za njegov život. Iznad straže, zlatila se kruna Stjepanova, malo nakrivljenog križa. Nije zbog mode onog vremena, nego tako.

Doći ću opet, siguran sam. Kad Budimpešta olista. U proljeće.



Uploaded with ImageShack.us

ljudi

"Sjedim sa viklerima u kosi. Lijepa je i duga, tamno plava,sa tek ponekim plavim pramenom. Šminkam se jer večeras izlazim vani. Ovo je jedna od onih večeri u kojima ću pokazivati zube iza usana ovorenih za osmjeh, razgovarati, popiti čašu nekog mirisnog traminca, pojesti salatu od hobotnice, jer je kasno i jer bi sve drugo bilo previše. Tek večer. Ništa značajno.
Ali dani, dani su ono što me proganja. Dani i ljudi.

Više ljudi, nego dani. Ljudi su skloni smješkati se i biti veličanstveno dvolični, jebati vam mater iza divnog osmjeha, pri tome izgledajući lijepo i otmjeno, ušminkano i pametno.

Žao mi je što nisam bolja glumica. Meni se na licu vidi kad ih pročitam. I oni to znaju, tu činjenicu da su razotkriveni u svojim podlim namjerama.

A ti, ti si i dalje tako slijep za ljude.

Priznajem, nekad davno sam bila slaba i naivna, vjerovala sam sladunjavim pričicama i suzama. Prenemaganju. Sve u svemu, moglo me se bacanjem prašine u oči navesti da posumnjam u vlastite instinkte. Ali, meni nije jasno kako ti ne vidiš ono što je očigledno?

Pitanje je vremena kad će se poskliznuti na vlastitu bljuvotinu od karaktera.

Nasmijat ću se, u sebi. Ne podsmijavam se ljudima, generalno gledajući, ali oduševiš me svaki put kad progledaš. Valjda mi je neka satisfakcija, kad ti dokažem da sam i opet bila u pravu.
Jer ti zaista, uz svu tvoju pamet, mudrost, karakter, sve vrline koje posjeduješ, nemaš blage veze o ljudima."

božić

Svim dragim prijateljima želim sretan Božić.
Neka bude bijeli.
Neka se želje ispune.

povratak

Mora da se Filip osjećao ovako onog jutra kad je koračao sa stanice.
Mora da svaki povratak budi intenzivan osjećaj pripadnosti što se razlijeva od bubrega do jetre, zaobilazeći srce, jer ono i ne zna koliko boli kad vidiš vlastitu kuću natopljenu riječnim naplavinama i kanalizacijom. Kažu da srce ne boli. Dlanovi na zidovima i kišna glista pod nogama. Pacov skutren iza papirnih vrećica, prepadnut naglošću s kojom sam otvorio vrata.
Raspadnut namještaj prevaljen preko brežuljaka parketa. Uspomene plutaju po ostacima vode.
Miriše na plijesan i žabokrečinu.
Guram nogom novine.
Slika moje majke rastočena, podrhtava od otvorenih prozora. Rekao bih da su se vodene boje kojima je slikana, iscijedile s nje.
Mora da se Filipu povraćalo.

ne bis in idem

Pozvali smo ga prije nekoliko dana u kuću našeg službenog čuvara pečata i odora društva, tog neobičnog čovjeka Vida Metrina od kojeg smo već godinama uporno dobivali pismene zahtjeve za primitak u članstvo, koji kao za inat svom imenu nije vidio bolje od krtice, ali ni gore od isprebijanog psa. Čekajući ga da se pojavi u zakazano vrijeme, odijevao sam crnu halju puštajući je da se u naborima slijev niz torzo i noge, uživajući u mekoći svilene, teške tkanine, ručno tkane i šivane u salonu u ulici Tivorana na broju 17, kod starog krojača gdje je još cviljelo metalno kolo pod pritiskom stopala i gdje su se narudžbe čekale mjesecima. Uvijek smo držali otvoren balkon, pa sam se nadvirio i ugledao ga, hodao je uznosito i polako, uvjeren da je zauzdao vrijeme, te da o kašnjenu nema ni govora, prilazio je u gamošnim cipelama boje pijeska i lanenom odijelu što je lepršalo na proljetnom povjetarcu poput prvih listova i plodonosnih cvjetova na granama starih višanja pokraj ceste. Bio je lijep čovjek, lagao bih kad ne bih spomenuo grčki profil i putena usta, stasitost tijela i britkost intelekta kakva se rijetko mogla susresti u ovom gradu. Zavidio sam mu i na jednom i na drugom, osobito na plavim očima, prodornog pogleda, te na samostalnoj liječničkoj ordinaciji što ju je naslijedio od oca u kojoj je sav namještaj bio od mahagonija, a pod od tikovine prevezene prekooceanskim brodovima još prije pedeset godina. To je i razlog zašto sam mu otežavao ulazak u društvo, opstruirao sam svaki njegov pokušaj da nam se približi, a kao tajnik društva to sam mogao raditi bez da netko od članova išta posumnja. Pomagala mi je u tome i činjenica što je posljednjih pet godina Vid proveo u zatvoru. Osuđen je za ubojstvo svoje vlastite žene, one iste koja ga je navodno varala sa predsjednikom suda, nekim došljakom iz Like za kojim je izgubila glavu, bijesna na muževo ostajanje u noćnim smjenama i zaboravljanje važnih datuma poput godišnjica i rođendana.
Konačno sam morao popustiti kad je ovog proljeća izašao iz zatvora.
«Ide» - okrenuo sam se prema punoj blagovaonici muškaraca u crnim odorama, prekrivenih lica karnevalskim maskama ozbiljna izraza.
Naša filijala društva starog dva stoljeća, osnovana je prije sedamdesetak godina, stare knjige i zapisi čuvaju se u sefu banke, zajedno sa zlatom i ostalim dragocjenostima, te novcem što ga s vremena na vrijeme pretvorimo u neku vrijednu nekretninu. Malo je društvo ulagalo u dionice, osim u vlasništvo nad bankama, naš sustav je bio utemeljen na drugačijoj vrsti ekonomije, jer nismo imali stručnjaka mešetara koji bi bili vični takvim ulaganjima u inozemstvu. Držali smo se stoga provjerenih tehnika.
Tako smo, između ostalog, bili vlasnici nekoliko golf terena i hotela u Velikoj Britaniji, nekoliko vrhunskih vinarija i vinograda u Francuskoj, hotela na Azurnoj obali i egzotičnim otocima, te suvlasnici nekoliko banaka diljem Europe. Naša centrala u inozemstvu bila je jako zadovoljna s nama.
Sve je bilo spremno za njegov ulazak, prema Knjizi rasporeda i obreda, bili smo dužni nositi svečane odore i maske, da nam novi član ne bi vidio lica dok mu postavljamo inicijacijska pitanja, mada sam osobno mislio da je to glupa teatralnost. Osim toga, mi smo bili jedino tajno društvo u cijeloj državi sa određenom dozom prestiža i tradicije, doduše tajno, ali dovoljno javno da smo svakih desetak godina primali nove članove. O nama se pričalo, no nitko nije imao konkretnih dokaza kojima bi se potkrijepilo naše postojanje. A kada netko jednom uđe u naše redove, doista izgubi volju za pričanjem o društvu, koliko ga zaslijepe pogodnosti i utjecaj koji time stekne.
Najmoćniji članovi, njih sedam, sjedili su oko ovalnog stola, dok su ostalih sedamnaest bili raspoređeni po prostoriji.
Vid je ušao bez kucanja i sjeo na jedinu praznu stolicu, postavljenu na centralnom dijelu prostorije, puštajući nas da udahnemo miris njegovog svježe obrijanog lica i mirise proljeća s ulice.
-Odlučili smo te primiti ove godine, napokon to i možemo jer, bilo je nezgodno provesti obred bez tvog sudjelovanja, a znaš i sam da mi u zatvor nismo mogli doći. – otvorio sam Knjigu pitanja i zagonetki, pružajući mu crnu tintarnicu i papir na koji će zapisivati odgovore nakon što ih glasno izgovori, za arhiv, kao dokaz.
Na prvo pitanje što će kao svoj ulog unijeti u društvo, odgovorio je kratko «sedamnaest dijamanata u vrijednosti od nekoliko milijuna eura», a nitko od nas nije ni trepnuo. A i zašto bi, osnovni uvjet za primitak u članstvo je bogatstvo, zatim moć i utjecaj u određenim krugovima. Postojalo je u povijesti samo nekoliko iznimki od tog pravila, kada su se u društvo primali talentirani pojedinci od kojih se očekivalo da svojim talentom steknu svjetsku slavu i unovče ga, pa smo tako imali, danas pokojnog arhitekta sa sjevera države, opernog pjevača rođenog u Čileu, no otac mu je bio otočanin kao i moj, te slikara iz ravnice.
Na pitanje odriče li se polovine svega što stekne do kraja života u korist društva, a da za uzvrat može raspolagati kao punopravan član svime što društvo ima, odgovorio je sa «da».
-Što se točno dogodilo prije pet godina sa tvojom suprugom? – iznenadilo nas je pitanje jednog od sedam članova.
Vid se držao kao da je upravo to i očekivao, razjašnjenje tegobne situacije zbog koje je proglašen ubojicom.
-Moja žena je nestala. U kući je policija našla krvavu plahtu, nož i još neke sitnice, na temelju kojih su zaključili da je ubijena. Tijelo nikada nije pronađeno, pa su pretpostavili da sam ga negdje zakopao. Ukratko, imali su dosta čvrste indicije da je riječ o ubojstvu iz strasti, tragovi borbe, njene nevjere koje su bile javna tajna, svjedočenje susjeda o galami i svađi koji su čuli tu noć, sve je to ukazivalo da sam je lišio života. I tako sam osuđen. Mogao sam dobiti i više, no zahvaljujući nekim olakotnim okolnostima i vezama u pravnim kuloarima, izvukao sam se sa pet.
-Može se reći da si odradio svoj dug društvu. –klimnuo je glavom.
-Ja društvu nisam bio dužan ništa. Svoju ženu nisam ubio i ne znam gdje je nestala. Istina je da smo se svađali, da je mahala tim nožem želeći si prerezati žile, povrijedila je pri tom lice, porezavši se duboko iza uha, odatle krv.
Da nam je mogao vidjeti lica, vidio bi da mu nitko od nas nije povjerovao ni jednu riječ.
-Pročitaj Kodeks ponašanja društva. Očekujemo od tebe ponašanje sukladno njegovim odredbama. Pripremili smo ugovore za potpisivanje i prijenos tvoje imovine, pa možeš potpisati odmah. – pružio sam mu ostatak dokumenata.
Sve je bilo brzo gotovo.
-Sad se možeš vratiti u kolotečinu. – nazdravili smo portom i počeli se razilaziti u razmaku od desetak minuta. Vid je trebao otići posljednji, no nešto mi nije dalo da ga pustim samoga. Odlučio sam ga otpratiti dio puta.
-Znam da nisi sretan što sam danas bio s vama. – rekao mi je dok smo se približavali restoranu u kojem je ručao svaki dan. Očigledno nije imao namjeru promijeniti svoj svakodnevni ritual, pa sam mu se pridružio. Stol ga je već čekao.
Naručili smo crno vino i punjene gljive sa telećim medaljonima na žaru.
-Pomirio sam se s time. Bio sam svjestan da ćeš kad-tad postati član. To je prirodno. Malo je ljudi bogatih poput tebe i takav jedan nam treba. To je sve. Ne shvaćaj ništa osobno. Društvo nije zasnovano na prijateljstvu nego na interesima.
Za susjednim stolom, leđima okrenuta, sjedila je žena u večernjoj haljini, pomalo pijana, kao da je noćni provod nastavila do podneva, držeći se za ruke preko stola sa onim sucem za kojeg se svojedobno govorkalo kako uživa u čarima Vidove žene.
Podignuta kosa u punđu jasno je pogledu izlagala duboki ožiljak iza uha.
Sledio sam se iako je ova žena bila plava, a Vidova supruga je koliko se sjećam imala tamnu kosu.Lice joj nisam vidio.
Ono što je slijedilo bilo je ravno napetoj filmskoj sekvenci.
Vid se nonšalantno ustao, odložio ubrus, uzeo nož sa stola i prišao ženi.
-Vratila si se. – rekao je mirno, kao da se šali.
-Vide…- zamucala je očigledno šokirana što je naletjela upravo na njega. Ipak je ovo nekakav milijunski velegrad.
Ništa više nije uspjela izreći jer joj je prerezao grkljan i vratio se za svoj stol.
Nastao je opći kaos, ljudi su vrištali, bježali, vikali da netko zove policiju. Policija je konačno i došla. Vid je objedovao potpuno miran. Meni su posve otkazali udovi i nisam se mogao pomaknuti sve i da sam to želio.
-Policija. Gospodine morat ćete poći s nama. – poznavao sam inspektora koji nam je prišao. Ustuknuo je kada je shvatio da i on poznaje nas. Bio je to onaj isti policajac koji ga je priveo prije pet godina.
-Nema potrebe, ali ako inzisirate...- nasmiješio se.
Policajac je samo odmahnuo glavom.
Kratkotrajni bljesak i sve sam shvatio. Ne dva puta o istome.

more

More me odvuklo od pisanja. Samo sanjarim, kupam se i čitam. U međuvremenu dočekujem majstore koji mi renoviraju stan. U poslu sam revan, i dalje. More me zanijelo, omamilo. Poslijepodne nemam snage za ništa osim prepuštati se valovima i tako dočekivati večer. Zalasci sunca su čarobni.

slow food za pola sata

Filozofija kuhanja razlikuje se od pojedinca do pojedinca.
U životu sam vidio svašta, domaćice koje kuhaju tjedni meni, tipa ponedjeljkom grah s kobasicama, utorkom gulaš, srijedom pašta šuta i zelena salata, četvrtkom pohani šnicli i pire krumpir, petkom riba i blitva, subotom juha i pirjani kiseli kupus i nedjeljom pečeno meso i krumpir. I tako tjedan za tjednom. Bez kreativnosti i mašte. Ponekad grah zamijeni sočivica, pohane šnicle neki drugi odresci u namaštovitom umaku, ili se koristi neko sezonsko povrće, ali sve se na kraju svede na isto.
Vidio sam i žene koje ne kuhaju. Prefine su dame i prevelike intelektualke za to.
Ima i onih koje kuhinju gledaju kao atelje. Te obožavam. Umjetnost i te kako može ići kroz želudac.
I na koncu, vidio sam muškarce koji kuhaju umjesto žena. Pohvalno. Muškarci kad kuhaju, onda to rade sa strašću . Možda stoga jer oni često kuhaju za svoju dušu, a ne stoga što moraju. Moranje ubija svaku strast.

Moja filozofija kuhanja mogla bi se opisati kao slow food za pola sata.

Volim raditi još nešto dok kuham. Recimo, pišem blog. Ili perem posuđe. Ili čitam. Nekada ranije sam pušio kuhajući, no te ružne navike sam se uspio osloboditi onda kad sam se riješio cigareta i prestao pušiti u brojnim prigodama.

Jednom sam raspravljao s kolegom s kojim radim, o vremenu koje je potrebno da bi se napravio kvalitetan i ukusan obrok. Nije mogao vjerovati što se sve može u kratkom vremenu. Recimo da me je između redaka nazvao lažljivcem. Naime, u mojoj obitelji se kuha nakon posla, svježe, kuhana hrana se ne ostavlja u hladnjaku, a vrijeme potrebno za pripremu varira od pola sata do 45 minuta, te za neke kompleksnije stvari do sat vremena.
Iz nekog čudnog razloga, ne uživam u hrani koja je ohlađena pa pogrijana. Izgubi mi svaki okus. Odbija me na način koji ne znam opisati. Kao iznimku bih naveo jedino tradicionalna jela poput sarme. Njih mogu tri dana za redom bez problema.

Po mom mišljenju ključne su tehnike pripreme i kvalitetno posuđe, a vještina je u tome da se simultano pripremaju sve namirnice, štedeći vrijeme.

Primjer
pureći odresci
krumpir s tikvicama i đumbirom
grčka salata

Plitku posudu debelog dna premažem maslinovim ulje i zagrijem, te na tanke ploške izrežem dvije tikvice i nekoliko krumpira. Poklopim i pustim da se pirja u vlastitom soku i pari. Pare bude dovoljno jer tikvice su pune vode. Na kraju posolim i pospem mljevenim đumbirom. Tekstura priloga bude kremasta, nešto poput napola zgnječenog pirea s tikvicama, ali puno slasnije jer nije kuhano u vodi. (Vrijeme pripreme namirnica 3 minute, vrijeme potrebno da se prilog napravi 15 minuta).

Pureće odreske premažem senfom, solju i provansalskom mješavinom začina (svačeg po malo, ružmarin, bosiljak, kadulja..), punim pancetom ili šunkom i mozzarelom, zatim preklopljene na pola i učvršćene čačkalicom kako nadjev ne bi ispao, zapečem s obje strane u tavi da porumeni, a zatim na tihoj vatri poklopljeno pustim da meso omekša i bude gotovo u potpunosti. (Vrijeme pripreme 3 minute jer su odresci već izrezani, treba ih samo začiniti, staviti nadjev i spojiti rubove čačkalicom. Vrijeme pečenja 3 minute i vrijeme pirjanja 15 minuta.)

Grčku salatu pravim tako što narežem dva krastavca, jednu rajčicu i jednu kocku feta sira, te začinim maslinovim uljem i balzamičkim octom. Nevjerojatno osvježavajuće u ove vrele ljetne dane. (Vrijeme pripreme 3 -5 minuta.

Uglavnom, vrijeme pripreme za cijeli obrok iznosi desetak minuta. Ostatak vremena se hrana priprema sama, potrebno je nekih dodatnih dvadesetak minuta najviše, nema miješanja, ja za to vrijeme radim nešto posve drugo.

S vremena na vrijeme zaista volim nešto skuhati.

plamenobacač

"S nekim stvarima se ne znam nositi, ne znam i jebi ga, puknute čarape sa stražnje strane lista izgledaju jeftino usprkos skupoj suknji i još skupljim cipelama. Dođe mi da zaplačem onako kako u filmovima plaču žene na rubu živčanog sloma, razmazanog ruža na usnama boje fuksije i raščupane kose, zamršene do neprepoznatljivosti onoga što je na početku večeri bila elegantna frizura, dođe mi i da udarim šakom od zid, otrcani zid od opeke na koji sam se naslonila da duboko udahnem zrak vlažan od kiše. Padala je cijeli dan, žustro, impulzivno, htijući zasvirati etidu alarmnim sustavima automobila parkiranih na ulici. Bože, sluđuje me taj opetovani zvuk, zavijajuć, strašan, osobito kada se u isti mah začuje nekoliko različitih tonova, vriskavih i hladnih.
-Ne, ne mogu ti reći. - kažem kratko.
Ne želim reći da sam cijeli dan provela paranoično se bojeći vratiti u stan i suočiti s tom gamadi što se razmilila stanom.
Imam podstanare, žohare sam primijetila prošli tjedan. Mravi su tu od svibnja, neka čudna vrsta, sitni su i crni i siluju mrve u skupinama, ne formirajući kolone što hranu odnose tamo gdje su oformili gnijezdo, kao što to čine žuti mravi.
Stonogu sam našla u kupatilu, pokraj školjke. Valjala se, debela i tusta, brzim pokretima tih svojih nogu, naprijed pa natrag, luđački udarajući od košaru s rubljem. Pošpricala sam je nekim otrovnim sprejem i ujutro je našla krepanu ispod otirača za noge.
Sve sam to podnosila stoički. Jebala sam im ascendente, spominjući osobito krvno srodstvo u prvom stupnju ravne linije.
I tako sve do danas.
-Ne želim ti reći. - bila sam odlučna. Smijat će mi se ako mu kažem. Grohotom. Spominjat će, već vidim, Toma i Jerrya i onu debelu crnkinju, domaćicu, kojoj se vide samo noge u kućnim papučama dok se penje na stolicu bez naslona i vrišti.
To je zato što on ne zna da tek izleženi poljski miševi nalikuju ružičastim svinjama, groteskno malim, golim i ljigavim, te da su slijepi i spojeni u klupko tijela. Našla sam ih tamo gdje ih je neko sivo dugorepo stvorenje ostavilo, ispod tepiha na kraju uskog hodnika na drugom katu koji vodi na terasu.
-S nekim stvarima se ne znam nositi, ne znam i jebi ga - rekla sam mu kad je počeo polemizirati o ženama.
-Što onda mogu učiniti za tebe, kad već ne želiš razgovarati?
Naslonila sam se jače na zid od opeke, osjećajući pod leđima okrhnute dijelove cigle, držeći mobitel u jednoj ruci, cigaretu u drugoj, torbu na podlaktici, štikli zabijenih u blato.
-Želim da dođeš s plamenobacačem. - rekla sam mu i pročitala u kojoj se ulici nalazim.
Upalile su se ulične svjetiljke i ja vidim ispred sebe zgodnu zgradicu bez fasade, jednu od onih još iz doba austro - ugarske, balkončić sa vitičastom željeznom ogradom, dvije stolice i stolićem za kavu, te nekoliko strateški postavljenih lončanica s cvjetovima živih boja.
-Može li neko hladno oružje, ponestalo mi je zmajeva?"

casanova

casanovafestprice.blog.hr

Priče. Radoznalima dosta. Klik na link.
Pozdrav mojoj prijateljici koja me je podsjetila na to do kada je rok za prijavu.

please dont let me be misunderstood

kum

Igrali smo partiju karata, u djevojku.

Počelo je kad sam svom cimeru, Bartolomeju, ostao dužan novac za šteku cigareta. Rekao mi je, onako nonšalantno, kao da ga nije previše briga, nego eto govori nešto beznačajno i tek tako, da nešto kaže, usput, "ne moraš mi vratiti". Meni je zazvučalo prijeteći, poput, vratiti ćeš mi to s kamatama, pajdo. Samo, ne sad, nego onda kada to meni bude odgovaralo.
Pretvarao sam se da taj oštri prizvuk nije napravio ledenu crtnu razgraničenja između nas. Prokleo sam dan kad sam novac zarađen istovaranjem kamiona potrošio da Lauru izvedem na večeru, umjesto da sam kupio bonove za menzu i cigarete. Jebi ga, poroci su poroci. Valjda će me ovo naučiti pameti pa ću prestati pušiti.
Tjedan dana kasnije, Bartolomej lijeno ušeta u našu sobu, baci na stol knjigu iz patologije i sjedne značajno na krevet. Znao sam da će mi reći nešto važno.
Stoga sam se otišao otuširati.
Problem sa tuširanjem je taj što to ne može trajati predugo. Konačno sam se vratio u sobu, kože smežurane i vlažne, mirišući na svježinu.
Čekao me je na istom mjestu.
Trebaju mi one slike. - samo se zavalio udobnije na krevet.
Koje slike? - pokušao sam se praviti naivan.
Način na koji me gledao nije odavao mjesta sumnji da zna kako se pretvaram da ne razumijem o čemu govori.
Trebaju mi večeras. Dolaze ljudi koji ih žele kupiti. Spremni su platiti dobru lovu, a takva prilika se ne propušta. - natočio je iz boce viski u prljavu čašu.
Taj tip s kojim živim već mjesec dana, pije viski, puši skupe cigarete, nosi odjela i živi u studenstkom domu. Valjda sam glup kad ranije nisam shvatio kako je tu nešto mutno. Mislio sam da je neki tatin sin koji studira medicinu i živi na visokoj nozi. A ovdje živi radi hira, društva, studenstkog štiha, što li već.
Danas mi je postalo jasno da sam posve krivo zaključio.
Znao sam da želi slike moje Laure, djevojke s kojom se viđam neko vrijeme, slike koje sam napravio bez njenog znanja. Zapravo se sramim. Moglo bi se reći da sam u jednom dijelu svoje ličnosti, prilično perverzan tip. Slikao sam žene s kojim sam spavao i pravio vlastitu kolekciju nagih žena u erotičnim i lascivnim pozama.
Naravno, nisam im to imao namjeru niti reći niti pokazati.
Samo sam se želio s vremena na vrijeme podsjetiti nekih lijepih trenutaka. Nešto kao dnevnik. Ili kao spomenar.
S Laurom sam otišao korak dalje.
Zapravo sam ih snimao tajno, imam dobru fotografsku opremu, namjestio bih vremenski odmak i okidač bi okinuo dok bi se žena u krevetu uvijala oko mojih nogu. Većinom su na slikama bila njihova leđa, stražnjice, nisu se vidjela lica, samo divna tijela.
Lauri sam prodao foru da mi izvodi striptiz, rekao sam joj da me uzbuđuje gledanje dok se dira, lagao sam i mazao razne gluposti samo da je navedem da čini s tijelom ono što sam želio slikati.
Na fotografijama se jasno vidjelo lice. I ružičasti otvori. I bujne grudi. Vidjelo se sve.
Bartolomej me uhvatio u nezgodnom trenutku, s jednom rukom ispod plahte, a s drugom na slikama. Blesav kakav jesam, nisam zaključao vrata. Nisam ga očekivao.
Fora s njim je ta što se on odlično kontrolira. Ne reagira na prvu.
Nije rekao ništa, premda sam znao da je vidio slike. Znao sam i da je prepoznao Lauru.

Nije mi bilo osobito stalo do te žene, no nekako mi muški ponos nije dopuštao da se predam bez borbe. Iako, kukavica kao ja, nikad se ne bori dugo. Stoga sam odlučio predložiti mu nagodbu.
Igrat ćemo partiju karata. Ako pobijedi on, dobit će sve slike koje sam ikada slikao i ja se selim iz sobe. Ako pobijedim ja, vratit ću mu tu jebenu siću koju sam mu dužan za cigarete i on će se iseliti iz zajedničke sobe.
To bi valjda bio kraj našeg suživota koji se nije pokazao sretnim. Nisu nam se valjda horoskopi složili.

Pristao je. Znao sam da će pristati. Bacio sam mu rukavicu u lice. Kao što su u ona davna vremena činili džentlmeni. Samo što je on mafijaš iz neke selendre u Zagorju, a ja sam pizda s otoka.
Počeli smo u devet ujutro. Ajnc. Blackjack.
Dijelimo naizmjenično, svaki po pet dijeljenja. Igramo do trideset pobjeda.
Ide to brzo. Dijelim. Dobijem 17. U k...ne smijem uzeti još jednu kartu. On dobije 16. Vuče peticu.
Besmisleno bi bilo opisivati cijeli tijek igre, tek rasturio me je u manje od sat vremena.
Predao sam mu slike. Sve. Do posljednje.
U jedanaest sati sam se već iseljavao iz sobe.
Naći ću neki stan koji neću moći plaćati, dom je za mene gotova priča. To je njegov teritorij, nemam više tu što tražiti. Osim toga, kad se pobješnjele babe budu spremile na osvetu, morat ću se dobro skriti.

Prošlo je od tada pet godina. Završio sam novinarstvo, počeo raditi u jednoj renomiranoj kući kao potrčkalo i zaboravio i Lauru i Bartolomeja. Život je naprosto tekao dalje. Doduše, sport kojim sam se bavio nisam napustio, starih navika se čovjek teško rješava, a žene su u mom životu postajale sve ljepše i ljepše, čak bi se usudio reći i raskalašenije. A onda sam opet sreo Lauru. I zaljubio se poput dječaka što još nosi hlače na tregere i ide u klasičnu gimnaziju. Zaljubio sam se šokiran reakcijom svog vlastitog srca. Osjetio sam po prvi put u životu ono što pisci opisuju u ozbiljnim knjigama, ono što opisuju u glupim ljubavnim romanima na kioscima, ono o čemu svira filharmonija i pjeva šlager pjevač u prolaznim hitovima.
Upišao sam se u gaće od straha.
Pa kud baš od svih žena u nju. Činilo mi se da je vidim prvi put u životu, tako me opčinila. Naprosto mi je bilo nevjerojatno zamisliti da sam s tom ženom već spavao. Drhtao mi je glas u razgovoru s njom, a o drugim reakcijama da i ne pričam.
Ljubav je jebena stvar. Zaskoči te kad najmanje očekuješ. Zaljubio sam se do bola. Što je najgore od svega, znao sam, onim dijelom svog srca koji nije uništen egoizmom i surovošću svakodnevice, da je to ljubav kakvu sam čekao cijeli život.
Nije ništa pitala, ni gdje sam nestao prije puno godina, ni zašto. Predala mi se kao da je samo mene čekala.
Mora da sam bio slijep kad sam je pustio. Pitao sam se kako već tada nisam znao da je ona ta, ona prava. Potrošio sam je i planirao ostaviti, kao i puno onih prije nje. Bartolomej je samo ubrzao cijelu stvar.

I tako sam opet igrao partiju karata, u djevojku. Pronašao sam Bartolomeja. Bio je vlasnik kockarnice u zapadnom dijelu grada, restorana u centru i nekoliko renomiranih butika. Zvjerka u crnom mercedesu. U crnom odjelu. S pištoljem ispod sakoa. Smjerno sam ga zamolio da mi vrati slike. Samo Laurine. Zamolio sam ga da nam bude kum na vjenčanju. Plakao sam, cvilio, rastezao priču od nemila do nedraga, dok ga nisam uvjerio da je volim i da bi bilo nepodnošljivo lagati je ostatak života, strepiti hoće li se negdje njene slike pojaviti, isplivati na svjetlost dana. Uostalom ušli smo u neke zrele godine, sagradili karijeru, ne bi bilo dobro da joj te slike unište život.
Sažalio se valjda, ako takvi tipovi uopće imaju sažaljenja, na ove moje jadikovke. Ili mi je možda želio napakostiti, jer kako sam čuo u braku mu ne cvijetaju ruže, možda je pomislio, eto ti kad si navalio, oženi se, pa ćeš vidjeti kako je svim ostalim smrtnicima.
Igrali smo blackjack, opet. Ovaj put samo jednu partiju. Ako je suđeno, dobit ću ga ovako ili onako, ako nije mogu igrati od jutra do mraka, rezultat će biti isti. Ako pobijedim ja, vratit će mi slike, a on to može, siguran sam. Tip kojem ih je prodao mu je ili kompanjon ili mu je nešto dužan. Ako pobijedi on, ja sam najebao. Regruturat će me. A to znači da ću morati obavljati neke prljave poslove za njega. Sva sreća pa sam novinar. A on novinara u svom koralu nema. Ima sudaca, odvjetnika, liječnika, kuhara, konobara, svega ima. Imat će i mene. A ja ću ovako ili onako imati nju.
Podijelio sam karte. Dobio sam 21 iz ruke.
-Hrabar si ti momak, nema što. Javi kad je vjenčanje, bit ću ti kum. - rekao mi je kroz dim cigarete. Nije uopće pogledao svoje karte.

Za tjedan dana, u plavoj kuverti dobio sam natrag Laurine slike.
Bila je oduševljena kad sam joj rekao da će mi vjenčani kum biti cimer iz studentskih dana.

parfem

"Sanjala sam noćas da te ljubim, i bilo je tako kristalno jasno, cijeli događaj, trenutak u kojem si me uveo u praznu sobu, crveno - crna posteljina na krevetima, njihanje dugih zastora kroz otvorena balkonska vrata, geometrijski ukrasi i nas dvoje. Ljubila sam te u tom snu lijeno, ne želeći da završi nikada. Nismo se dodirivali ničim osim usnama.
Mirisala sam na parfem Shalimar. Taj se miris kao magija, puderasta i meka širio mojoj kožom, stapajući se s njom poput nedefinirane izmaglice. Volim te stare, prastare parfeme, orijentalnih imena i specifičnih nota kakvih danas više nema. Boja im je tako zlatno žuta, intenzivna. Bočice poput skulptura isklesanih u kristalima. Navodno, postoji priča o tom ljubavnom paru, počelo bi u bajkama valjda ovako: "Jednom u davna vremena je živio princ Khurram. Šetajući bazarom vidio je ženu koja mu je toliko zarobila srce da ju je proglasio jedinom voljenom, a nakon što je umrla rađajući mu dijete, očajan, u znak vječne ljubavi sagradio je Taj Mahal."
Shalimar su vrtovi ljubavi, vrtovi kojima je tako voljela šetati udišući zrak prepun limuna, bergamota, jasmina, majske ruže, vanilije, irisa, tamjana. Mora da je bilo čarobno biti tako okružena ljepotom i tako voljena, tako tajanstvena.
Kiša tromo i jednolično sipi, u mom vremenu sve je sivo i olovno, tako različito od prigušenog sunčevog svjetla i sjena između kamenih zidina što su okružili njen.
Zatvorim oči. Pokušavam se sjetiti okusa tvojih usana pomiješan s puderom parfema. Prinesem zglob usnama. Osjetim samo kako se hladnoća kiše, naglo izmiješala s eliksirom bez vremena.
Mora da i nije bilo tako teško umrijeti uz toliku ljubav. "

filozof

"Sve te teorije, svi ti učeni ljudi...Bože, fizički nisam ni nalik jednom Sokratu, dedžmekastom djedici, ćelavom i ugojenom specijalitetima antičke kuhinje. Ne znam uopće kako bi mi se svidio slanutak preliven medom, kao ni ječam. Moja je vanjština, visina, stas, tamna kosa i tamne oči, manji dio problema, pretpostavljam. Recimo Nikola Tesla, kakav um, čovjeka naprosto fascinira činjenica da je iz nečeg neopipljivog i nevidljivog uspio stvoriti okosnicu današnjeg života, blještavilo noći. Struja. Kao legalist, shvaćam samo dio cijele te priče, a to je da uživam što sam rođen nakon Nika, a ne prije. Sve ostalo mi je u potpunom mraku. Usprkos upaljenoj žarulji.
Ili recimo Nietzsche, čovjek se deklarira kao nihilist i bolesni umovi zadrhte, dožive sladostrašće od kojeg strada nebrojeno mnogo ljudi.
Što bih morao napisati a da ima snagu barem propelera?
Kaže mi prijatelj, gotovo je, država propada, svijet se bliži svom kraju, burze su kao klackalice, a prijeti nam i novo ledeno doba jer su se svi koji su prognozirali globalno zatopljenje zajebali. Bogati Rusi su pokupovali kuće na obali, a more će se dignuti i sve će to skupa biti jedan veliki meteorološki kupleraj. Vidiš, dobro je što nemamo love za ulaganje u nekretnine, zaključio je. Ako se bude moralo bježati dublje u kontinentalni dio zemlje, tamo su barem stanovi jeftiniji, a ima i vikendica za pravu siću.
Osim toga, primjetim u zadnje vrijeme kako su ljudi izgubili vjeru u Boga. Ne baš da ga se posve odriču, priznaju da "nešto" postoji ali se prave učeni i važni kad kažu da je Isus bio samo običan čovjek, da je vjera fikcija, da su svjetske religije uzrok sveg zla na svijetu. Ma jesi vidio te pedofile, ma jesi vidio kako voze skupe automobile, reći će.
A ja ne mogu nego priznati da su neki ljudi bolesna stoka. Generalno, gledajući. Dodao bi samo da ih ima i među odvjetnicima, među kuharima, među automehaničarima. Statistički gledano, možda naš prvi susjed zlostavlja dijete ili ubija Boga u vlastitoj ženi.
Ja još uvijek mislim da nas Bog gleda odozgo i čudi se u što smo se uspjeli pretvoriti za samo 2000 godina. A obećali smo da nećemo.
Neka mi se smiju, no zar vrijedi živjeti ako nema utjehe vječnog života? Došli smo opet do filozofa.
Zvjezdano nebo iznad nas nikad mi neće prestati biti opsesija.
U posljednje vrijeme sam dobar u negiranju stvari. Možda bi to trebao razviti kao okosnicu preživljevanja i načina da sačuvam zdrav razum. Ja zatvorim oči i ne želim slušati o seljacima i njihovim traktorima, perem zube i ne želim razmišljati o onima što štrajkaju glađu, o njihovoj djeci i očajnim ženama, ja vozim sobni bicikl i snižavam ton na televizoru kad javljaju o nekom novom potresu i žrtvama.
Gledam spotove. Sve je šareno i lepršavo, pjesme ne valjaju ali koga briga, važno je da su svi lijepi u skupim haljinama, puni entuzijazma.
Gledam seriju "Svi gradonačelnikovi ljudi". Svi su tako politički korektni, ležerni, u odijelima, prijateljski nastrojeni.
Zanosim se da nestat će čemer oko mene, ako ga dovoljno dugo ignoriram.
Dugo sam se bavio idejom usvajanja djeteta. A onda sam istražujući, shvatio da te socijalne službe maltretiraju godinama, dok ne odustaneš, dok djeca trunu u domovima.
Sad razmišljam o udomiteljstvu. Brzo je.
Možda je upravo u tome moje poslanje, moja bit, moj smisao postojanja. Jer veliki filozof, neću postati, to sam siguran.
Možda ću uspjeti spasiti jedno biće, biti mu netko, važan, netko tko će ga zašttiti od svijeta kakav ignoriram. Jer ga se i sam bojim. Strašan je. Velik. Nepoznat i neshvatljiv kao izmjenična struja. Možda ću nekoga naučiti da se ne ugleda u krivog teoretičara.
Sve te teorije, svi ti učeni ljudi, sve je to nekako uzalud, ako nema djela."

frizura

Ovu sam priču planirao poslati na "Pričigin" ali eto, iz nekog tihog revolta nisam...

"Jedinu priču koju pamtim iz Biblije za mlade sa prekrasnim slikama u boji, koju mi je za vrijeme poslijepodnevnog odmora sredinom ljeta, onih nezaboravnih, vrelih ljeta na jugu, negdje između mora i kopna, čitala majka moje majke, Ljilja, bila je ona o Samsonu i Dalili. Slijepi čovjek duge kose i mišićavih udova, razapet između stubova, bijesan poput olujnog juga dok kiša ispire tragove užarene ljetne prašine, crta lica poput Michaelangelovog Davida, izazivao je u meni potresenost. Gubitak kose, tog simbola ljepote i slobode, proganjao me je cijeli život.
Uvijek sam imala kestenjaste uvojke, boje jeseni, kroz koju se sunce prelijevalo sjajno i zanosno, tako da slobodno mogu reći da je kosa uvijek bila ono najljepše na meni. Puštala sam je da raste, izbjegavajući šišanje kao kaznu.
Frizeri su pored mesara jedini ljudi za koje povremeno osjetim kako bih im bila u stanju nanijeti neku vrstu boli, naravno uvijek je to reflektiralo samo kao prigušen bijes, bol u želucu, mome naravno, nakon što bi me uvjerili, svaki put iznova da su rijetki stručnjaci svog zanata. na mesare ću se osvrnuti samo jednom rečenicom. Ne podnosim kad od dva kila kupljenih šnicli od kojih za goste želim pripremiti umak sa gljivama, ja dobijem komade mesa od kojih ne mogu spremiti ništa osim gulaša s krumpirom, jer su izrezane po dužini vlakana, pa bi se kod prženja skvrčile i bile nejestivo tvrde, naime mesu se vlakna prekidaju i režu poprijeko, to osigurava sočnost, a goste na ručak ne mogu pozvati ni pod razno jer gulaš sa krumpirima ne vole.
Frizeri su osobita priča.
Frizerka Mica iz moje zgrade ošišala mi je kosu do pola leđa na dječačku frizuru, nakon koje nisam dobila slom živaca jer sam za takve stvari sa dvanaest godina bila premlada.
Neimenovane frizerke za vrijeme studija u našoj sjevernoj metropoli, nebrojeno su me puta dovele na rub depresije, koja je najdulje trajala nakon što mi je jedna od njih britvom, vrlo oštrom britvom, vrlo dugu kosu izrezala do neprepoznatljivosti tako da su iza njenog "ručnog rada" na mojoj glavi ostali rijetki, izmasakrirani slapovi Nijagare.
Počela sam misliti da te silne žene imaju nešto protiv moje kose.
Postala sam uvjerena u tu teoriju zavjere nakon što sam poželjela pramenove boje meda, i to od frizerke koja mi je još povrh toga bila i prijateljica, te vidjela konačan rezultat tog pothvata. Osamdesete. Rock glazba. Više heavy metal. Duga, poprilično spržena blajhom, valovita kosa, tamna sa kričavo narančasto - crvenim pramenovima. U to sam vrijeme bila nešto punija, pa sam užasnuto plakala nad svojim najljepšim ukrasom, kosom. Bila je nedjelja, a ja sam na sreću, kod kuće imala neku rezervnu farbu, tamne boje, te sam postala bezlična crnokosa, bez sjaja, bez značaja. Jedan dugi period izbjegavala sam te mrske žene, proklinjući ih u sebi kao zlo, mrmljajući ružne riječi sebi u bradu.
Bila sam ljuta na sebe. Sve žene idu u salone na uljepšavanje, ja očigledno na uništavanje.
I tako sam odlučila, nikad više.
A kako je poznato da žene koje rađaju, vrište od boli i zaklinju se da neće nikad više, a zatim kad prođe malo vremena one zaborave bol i opet rode, tako sam i ja zaboravila kroz što sam prošla. Privukao me je miris šampona, mokrih ručnika, trepet trača i lupkanje šalica kave jeftinog dizajna i ušla sam.
Žene unutra su bile sretne. Sve ljepša od ljepše, sjedile su i čekale svoj red, listajući novine i tražeći savršenu frizuru.
A tek salon, čista rapsodija u plavom, novi namještaj, ambijentalna glazba, orhideje sa po desetak cvjetova, ručnici s monogramom i plazma tv za gledanje meksičkih sapunica. Raj. Hidrogen je mutio razum isparavajući mukli smrad od kojeg mi se po leđima razlila neka čudna ugoda. Bit ću lijepa, obećavale su stručne ruke.
-Želim svijetlo smeđu kosu sa pramenovima boje meda. - rekla sam hrabro i sjela.
Prštali su pramenovi pod folijom. Trajalo je dugo.
Držala sam zatvorene oči dok nije sve bilo gotovo. Otvorila sam ih i ....nisam imala snage reći ni riječ.
Nema smisla.
Sama sam si kriva.
Žuta pileća boja, na mjestima izmiješana sa mojoj prirodnom smeđom, te geometrijski izblajhani pramenovi tvorili su čudnu kombinaciju.
Ne znam je li mi se samo učinilo ili je ta kučka klicala oduševljeno "kako vam je divno, baš onako kako ste željeli" ili je to bila halucinacija izazvana šokom.
Platila sam pozamašnu svotu i jednostavno izašla bez riječi.
Ne vrijedi. Znala sam. Ali kažu da nada umire posljednja pa sam se i ja nadala, da ću jedan put, barem jedan put, izaći vani sretna s frizurm filmske dive.
Sad sjedim, kao šarena kokoš ispred ogledala i smišljam što učiniti.
Da, jako mi je lijepo stajala tamna boja kose. S njom definitivno ne mogu pogriješiti. I malo ću je skratiti, da barem ovaj izgoreni površinski dio kose ne strši tako jako.
Ako jednom poludim i udarim nekog frizera šakom, taj će platiti za sve kroz što sam prošla.
Ako više ikad odem frizeru. "

stalo

Nekome je stalo, nekome nije. Voljela bih da ni meni nije.
Prokletstvo je željeti. Jer se želje počesto ne ostvare.
Kakav je odraz vlastiti u očima drugih, pitam se.
Je li spokoj tražiti savršenstvo ili to razara na svim razinama?

Je li uopće riječ o vrjednovanju savršenosti? Nekako sam sklona misliti da nepogrešivost ne postoji.

Kriteriji? Ocjenjivati se može samo ono realno moguće najveće postignuće.
Dostižno.
Ocjene su pisane za žive ljude. S manama i vrlinama.
Ne za strojeve. Makar i strojevi se kvare. I oni ne mare. Njih ne boli. Nije im stalo što netko misli o njima.
Bacimo ih u konačnici.
Ljudi su nešto drugo. Oni imaju fine nijanse osjetljivosti. Fine nijanse ...

Objektivno?
Ne možemo izaći iz vlastite kože, iz sebe, zanemariti osjete i dovesti sve predrasude na nulu.
Jer da možemo, ne bi bili ljudi. I stoga, uvijek smo subjektivni.

Nekima je stalo, nekima nije.
Moje je prokletstvo u tome što meni jest.
Nadam se da ću zauvijek ostati takva. Nadam se da mi nikada neće postati svejedno.

voda

Ne sjećam se, ali kažu da je lijepo u plodnoj vodi, toplo i mekano, nešto poput plutanja na valovima, ljeti u sumrak.
Prepustiš se.
Valovima, mislim.
Ni slično čovjeku što u ribarskim čizmama gazi prljavu i zamućenu vodu što je prekrila cestu, te je koracima talasa da se mreška i napinje udarajući u zidove vrtova. Vuče čamac. Zatim ulazi i vesla. Nestaje negdje u vinogradima.
Iz ljudskog se pogleda može štošta pročitati. Zatvorim oči jer vidim nečiju majku, zgrčena iza prozorskog stakla promatra kako joj voda opkoljava vanjske zidove.Pomirenost sa sudbinom. Nemoć. Oči su joj upale u duplje. Izgledaju gladno i prazno. Poželim joj reći da sjedne i potapšati je po ramenu, no zovu me, muškarci s kamiona me zovu da pomognem nositi vreće s pjeskom.
Glasovi, tako su prodorni, ne znam zašto ljudi viču, glas ne može zaustaviti kišu. Nabijam vreće na vrata nečijih nepoznatih kuća, onih koje su još ostale nepoplavljene.
Ruke su mi ispucale od vode.
Lice tamno.
Vjetar ne mjenja smjer.
Kiša uporno ne želi prestati.
Nedavno sam pomislio kako je jedno od čovjekovih prokletstava vječno nezadovoljstvo. Uvijek postoji nešto što bi željeli drugačije, bolje.
Sad žele samo jedan običan dan. Ustajanje ujutro, kava i novine. Doručak, odlazak na posao. Povratak. Ručak. San.
Sve to obično doima se nestvarno.
Hladno mi je. Oko mene plaču djeca. Mora da je iz njihove perspektive strašno promatrati nemoć odraslih.