samoća

Sreo sam je dok sam na trafici kupovao "Večernji list", jedva sam je prepoznao. Nekada dugu tamnu kosu skratila je do ramena, a bila je i nešto mršavija nego li pamtim. Izgubila je višak kilograma zbog kojih je bila jako nesretna u doba kada smo se intenzivno družili. Lijepo joj je pristajala vitkost; zaogrnula ju je u sofisticirano odijelo muškog kroja, posve crno i kaput nalik na pelerinu od astrahana. Vani je počinjala sitna, hladna kiša, a dojam sive, tmurne i hladne kasno jesenje večeri povećavao je i jak vjetar što je posve nenadano puhnuo dok sam izlazio iz stana. Na moj povik "hej Malena" okrenula se iznenađeno. Kasnije mi je rekla da je dugo nitko nije zovnuo tako. Pozvao sam je na piće uz obrazloženje, providno doduše, kako bi bilo zgodno malo se skloniti sa zime i sjesti u toplo, a osim toga, nismo se vidjeli već nekoliko godina, pa samo imali jedno drugome dosta toga za reći. Pretpostavio sam da se udala. Ipak bila je u godinama kada to postaje prirodno stanje, biti u braku. Za sve, osim za mene. Ja sam bio i ostao neženja u duši. Da, rekla je kako se udala, za čovjeka iz drugog društvenog sloja, bio je neobrazovan i pomalo sirov. Lijep i muževan. Uvijek sam se pitao što žene vide u takvim muškarcima i uvijek je odgovor izostao. To je po meni neka vrsta sadomazohizma. Nisam je morao puno vući za jezik da bi mi priznala kako je nesretna. Postala je svjesna kako on nije umjetnička slika koju će ona objesiti na zid i diviti se njegovoj ljepoti, nego živ čovjek od krvi i mesa, s manama koje ona, što vrijeme više prolazi, sve teže podnosi. Uvijek se smijala onoj poznatoj sintagmi "....zbog neslaganja naravi..." da bi je upravo to dočekalo u životu. Samo, s tom razlikom što je ona odgojena na sintagmi "....u dobru i zlu, dok nas smrt ne rastavi..."
Poželio sam je poljubiti, preko stola u baru hotela u koji smo sjeli popiti čaj, ona vreli zeleni a ja ledeni od breskve . Vidio sam joj u očima da bi poljubac prihvatila. Nisam to učinio. Ne njoj. Osjetio sam da bi se mogla ili nervozno nasmješiti nakon toga ili zaplakati, a ja se klonim takvih scena na javnim mjestima. Stoga sam je samo uzeo za ruku. Nije se odupirala.
Pričala je, a ja sam je slušao kao hipnotiziran, a da zapravo nisam čuo ni jednu njenu riječ. Gledao sam kako joj se miču usne, ritmično, onako pune i sočne, savijale su se mazno i na njima bi bile vidljive brazde koje su joj davale jednu posebnu vrstu seksipila. Izgledali smo kao preljubnici svakome tko bi se osvrnuo i pogledao prema nama. Njoj nije bilo stalo do toga što misle prolaznici, ljudi koji su se slučajno zatekli na istom mjestu kao i nas dvoje.
Razmišljao sam kako bi bilo tako jednostavno otići na recepciju i unajmiti sobu za jednu noć, a zatim je pozvati na jedno intimnije piće, u ime starih vremena. A ta stara vremena pamtim jer je Malena bila moja jedina neispunjena želja, jedina neostvarena ljubav iz studentskih dana, uvijek samo prijateljica, nikiad ljubavnica. Bila je naime djevojka mog najboljeg prijatelja. Sjećam se, taj ju je varao na svakom koraku, a ona se pretvarala da to ne zna. Gurala je glavu u pijesak, pravila se glupom poput neke priproste djevojke iz provincije, trpila sve njegove pijane ispade i na kraju se za njega i udala. Moj najbolji prijatelj. Kakvo sranje. Mrzio sam ga. No, nekoć nije bilo tako. Odrasli smo u istom kvartu, igrali se kao djeca, kasnije skupa sjedili u školskim klupama, sve do dana kada sam otkrio da mu je otac građevinski radnik, a majka čistačica, a ne liječnik i profesorica kako mi je lagao godinama. Nikada me nije pozvao u svoj stan, tako da nisam imao načina provjeriti sve njegove priče koje mi je pričao, a za koje se kasnije ipostavilo da su sve redom bile lažne. A on je bio doktor za izmišljanje. Valjda se stidio svog podrijetla. No, ja ga ništa manje ne bih volio i da sam znao istinu. No preko gomile laži nisam mogao prijeći, mada sam bio tek klinac od petnaestak godina.
Dok sam ja studirao, on je kockao i zavodio žene. Upao je i u neko blago sumnjivo društvo kojem lakši oblici kriminala nisu bili strani. To nas je konačno razdvojilo. Prestali smo upražnjavati bilo kakav oblik komunikacije. Naprosto smo postali dva svijeta.
Jednog lijepog proljetnog dana vidio sam ga kako ljubi ženu koju sam pokušavao zavesti. Bila je moja kolegica sa fakulteta, uvijek nasmijana, uvijek u prvoj klupi ispred katedre, uvijek s nekim promućurnim pitanjem nakon predavanja.
Pitao sam je sjeća li se tih vremena, na što mi je odgovorila samo da je bila jako mlada i ponesena filmovima poput "Mačke na vrućem limenom krovu", "Divljaka", "Sjaj u travi" te knjigama poput "Orkanskih visova". Sve ljubavi uključuju i bol, a glavni protagonist je uvijek markantan muškarac, pomalo stran, divlji i neukrotiv. Kada se izmaglica strasti raziđe, ostaje samo jasna činjenica da sam krivo izabrala, rekla mi je tog dana. Zvučalo je kao damski pandan rečenici "da smo se barem ranije sreli".
Pila je vreli čaj jednakom lakoćom kao ja svoj hladni napitak. Poželio sam pecivo od lisnatog tijesta punjenog višnjama, no imali su samo ono od jabuka, pa sam se pomirio sa sudbinom i naručio dva nadajući se da će jabuke biti barem malo kiselkaste i bez cimeta. Peciva su bila topla i jeli smo ih vani, u rukavicama, dok smo nastavljali šetnju. Kiša je i dalje padala, pa sam raširio svoj crni kišobran i ponudio joj da me uzme ispod ruke. Hodali smo lakoćom kakvu već dugo nisam osjetio. Njena ruka ispod moje bila je nešto najprirodnje na svijetu. Kao da je tamo počivala oduvijek. Otpratio sam je do stana, sklonio joj vlažan pramen sa čela i otišao.
Tu sam noć proveo budan u naručju žene s kojom sam se povremeno viđao. Niti je ona voljela mene, niti sam ja volio nju, no dobro bi nam dolazili ti povremeni susreti. Liječili su bol što je nisam znao obuzdavati. Što sam stariji, sve sam usamljeniji, ali i sve teže mogu zamisliti da tu samoću pretvorim u nešto drugo.
Tu sam noć plakao prvi put u životu. Ni sam ne znam kako, ali suze su mi se same otele i pokapale jastuk. Sramio sam se svoje slabosti. Plakao sam zbog pomisli da ću ostariti sam. Omlohavit će mi koža, naborati se lice, a odjeća će mirisati na naftalin umjesto na skupu kolonjsku vodu. Ostarit ću a da nikome neću biti važan. Bez žene, bez djece. A ona, ona će ostariti nesretna, nevoljena, ali ne i sama.
Zamišljao sam je kako ulazi u stan nakon što sam je ostavio ispred vrata, pozdravlja svog muža kratkim i ovlaš poljupcem, presvlači se i sjeda u fotelju ispred televizora. Zuri u prazno praveći se da gleda. Ne razgovaraju, tek razmijene pokoju riječ, nesvjesni njenog značenja. Nakon nekog vremena otići će u krevet i jecati na svojoj hladnoj strani, proklinjući mene što je nisam pozvao u sobu u hotelu. Pošla bi sa mnom na nkoliko sati zaborava. Ona, moralna i čista, okaljala bi se zbog mene. Ili zbog svoje samoće koja je izjeda kao bolest kojoj nema lijeka.
Kiša je prestala pred zoru, gotovo istovremeno kada je žena iz mog kreveta otišla bez pozdrava, a ja sam se odupirao porivu da uzmem telefon i nazovem je. A i što bih joj rekao. Nema se tu više što reći.

Aries